Piše: Sofija Kordić
Ovo su Bassam i Rami. Bassam Aramin je Palestinac. Rami Elhanan je Izraelac. Svjetovi im se raspadaju nakon smrti njihovih kćeri: desetogodišnju Abir ubija izraelski metak na putu do škole, a trinaestogodišnja Smadar žrtva je palestinskog bombaša samoubojice ispred trgovinskog centra.
Rami i Bassam se povezuju i postaju prijatelji. Bassam je nekad bio palestinski borac otpora, kao mladić odslužio je sedam godina zatvora jer je bacio ručnu bombu na skupinu Izraelaca, a Rami je bio vojnik u izraelskoj vojsci. Njihove tragedije i prijateljstvo nadahnulo je Columa McCanna, irskog književnika koji živi u Americi, da napiše roman „Apeirogon“ – priču o dvojici očeva koji su odlučili svoju tugu iskoristiti kao “oružje” za mir.
Prošlog mjeseca bila sam na književnoj večeri na kojoj je predstavljeno češko izdanje uz prisustvo autora i obojice protagonista. Colum, Bassam i Rami išli su po svijetu i nisu pričali izraelsku ili palestinsku istinu, pričali su o boli očeva koji su izgubili djecu i o životnoj snazi koju su pronašli u zajedničkoj patnji i u njezinom dijeljenju s drugima u službi mira.
Sva ljudskost, ljepota i nada, sve što su nam te večeri pružili ovo troje iznimnih ljudi zaledilo se u prošlu subotu. Mislila sam da ima nade dok je Bassama i Ramija, a takvih ima puno, samo se ne čuju od zapjenjenih fanatika. Nadala sam se da će takvi jednog dana ispuniti želju moje najbolje prijateljice koja živi u Izraelu da njezina kćer neće morati bježati od bliskoistočnog ludila kao što je ona bježala od balkanskog.
Dok iz udobnih i sigurnih Facebook fotelja zajapureni biramo strane, mašemo zastavama, analiziramo tko je luđi i krvoločniji, tko je u pravu, tko u krivu, sjetimo se 1991. godine, nije to bilo tako davno. Sjetimo se patnje i straha, gubitka i bola, ubijenih, protjeranih, izbjeglih i raseljenih, nestalih, silovanih, mučenih.
Biramo li Assama i njegovu mrtvu Abir ili Ramija i njegovu mrtvu Smadar? Ili da svoje Facebook analize i mudrosti možda prebacimo na Ukrajinu i Rusiju? Tamo se puno lakše opredjeljujemo.
0 Comments