Autor: Mario Stefanov

Vojne intervencije SAD-a i saveznika desetljećima su prašile na sve strane i ondje gdje je bilo nužno i u skladu s odlukama UN-a, kao što je bilo u Kuvajtu i Afganistanu, ali i ondje gdje to nije trebalo, kao u Libiji, gdje je rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a karikaturno tumačena, i kasnije u Siriji
Američki i europski političari uporno u javnim nastupima tvrde da je Zapad nakon ruske invazije na Ukrajinu učvrstio svoje jedinstvo i da nikada od hladnog rata nije bio snažniji.

Istina, učvrstio je svoju unutarnju koheziju u odnosu na Rusiju, no postavlja se pitanje što je s potencijalom vanjskog diplomatskog i vojnog djelovanja na globalnoj razini. On je slabiji nego za hladnog rata. Zapad je imao više utjecaja i mogućnosti vojnog djelovanja tijekom hladnog rata i nekoliko desetljeća nakon njega nego što ih ima danas. Ne postoje egzaktni pokazatelji, ali činjenice govore da je prednost Zapada ostvarena samo naspram Rusije, i to uglavnom uključivanjem bivših članica Varšavskog ugovora u euroatlantske integracije. No u ovome trenutku mogućnosti vojnog interveniranja Zapada bilo gdje u svijetu radikalno su umanjene.

Za hladnog rata i posebice nekoliko desetljeća nakon njega Zapad je praktički mogao vojno intervenirati po svojoj arbitrarnoj volji sa ili bez suglasnosti Ujedinjenih naroda gdje god je smatrao da je to potrebno za njegove interese. Američka vojna moć od Vijetnamskog rata i navodnog incidenta u Tonkinskom zaljevu aktivirana je više puta i bez odobrenja Kongresa odlukom predsjednika SAD-a. Vojne intervencije SAD-a i saveznika desetljećima su prašile na sve strane i ondje gdje je bilo nužno i u skladu s odlukama UN-a, kao što je bilo u Kuvajtu i Afganistanu, ali i ondje gdje to nije trebalo, kao u Libiji, gdje je rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a karikaturno tumačena, i kasnije u Siriji. Vojna invazija SAD-a i saveznika na Irak 2003. izvršena je bez odluke UN-a, protivno Povelji UN-a i međunarodnom pravu.

Nakon ulaženja u klinč s Rusijom i nakon što je Putin pokrenuo šokantnu agresiju na Ukrajinu, praktički je prisilio Zapad na pomoć Ukrajini u obrani jer bi inače, zbog korumpiranih i izdajničkih tajkunskih i političkih struktura, Ukrajina bila pregažena.

Vezane ruke

Zapad je time doveden u situaciju da, braneći Ukrajinu od agresije, osuđuje korištenje vojne sile u međunarodnim odnosima, i to s punim pravom u odnosu na Ukrajinu. Ali time je, zauzimajući poziciju protiv korištenja vojne sile, usporedno smanjio i svoj potencijal svojevoljnog interveniranja u svijetu koje je dotad prakticirao. Dakako, bitno je naglasiti da mogućnost vojnog djelovanja u odnosu na razdoblje prije ruske agresije na Ukrajinu nije umanjena na fizičkom planu i na čisto vojnoj razini – i dalje ima istu vojnu moć koja može udariti u svakom trenutku bilo gdje u svijetu – nego na političkom i etičkom planu.

Svaka vojna intervencija Zapada u ovome trenutku bila bi kritična. Rusija, Kina i dobar dio Trećeg svijeta samo čeka da može reći: “Pa vi radite isto što i Rusi.” Moskva bi bila oduševljena da Zapad sada vojno intervenira primjerice u Nigeru u cilju zaštite opskrbljivanja Francuske i Europe nuklearnim materijalom ili bilo gdje u svijetu. Kremlj bi bio zadovoljan da može reći: “Pa mi radimo posve istu stvar.”

Političke implikacije neke vojne intervencije kakva je nekada bez mandata UN-a izvedena u Iraku danas bi bile višestruko veće. Sada je zapravo Zapad u situaciji da praktički može vojno intervenirati samo protiv Rusije ili Kine, koje su u međuvremenu u svoj neformalni blok usisale i Sjevernu Koreju i Iran i faktički ih stavili pod svoju zaštitu. Zapad može uz nešto veći rizik intervenirati na Balkanu jer je on pod njegovom neposrednom kontrolom. Američke i savezničke vojne snage već su raspoređene na Kosovu i u BiH i uz podršku regionalnih saveznika mogu osigurati uspješnu vojnu intervenciju. Velika je vjerojatnost da se Rusi, kao i ostatak njihova tabora, ne bi ni osvrnuli na takvu zapadnu aktivnost, odnosno reagirao bi tek u mjeri da se ne bi moglo tvrditi da nije reagirao. Uostalom, za bilo kakav vojni odgovor Moskva nema potencijala niti ima interesa za politički odgovor jer joj savršeno odgovara način na koji je zasad riješeno pitanje Kosova pa nemaju nikakva interesa tu išta mijenjati.

Bol i muke

Zapad je pozivom na međunarodnu osudu ruske agresije na Ukrajinu, na svoje zaprepaštenje, ali nažalost i na štetu UN-a, međunarodnih institucija i cijelog poretka, shvatio da velik dio svijeta uopće ne osuđuje rusku agresiju, a da dio koji formalno osuđuje ne želi sudjelovati u bilo kakvim sankcijama prema evidentnom ruskom agresoru čije su trupe, prešavši međunarodno priznatu granicu, provalile u Ukrajinu. Gotovo cijela Afrika i Bliski istok drže se po strani i ne iskazuju entuzijazam da podrže Zapad, pa čak ni samu ratnu žrtvu Ukrajinu.

To je, dakako, posljedica slabljenja pozicija SAD-a i Zapada nakon brojnih vojnih intervencija na tim prostorima, od kojih su neke bile potrebne i podržane od UN-a, a neke, kao upad u Irak 2003., predstavljaju flagrantno kršenje međunarodnog prava.

Tek koju godinu poslije o boli i mukama progovara američka državna tajnica Condoleezza Rice za posjeta Izraelu u jeku posljednjeg libanonskog rata 2006., opisujući taj rat “porođajnim mukama u kojima se rađa novi Bliski istok”.

Uskoro su svoje stavove o demokratskoj tranziciji bliskoistočnih prostora počeli javno iznositi i predstavnici američke administracije. To je zapravo bila baražna politička priprema svega onoga što će se dalje događati na Bliskom istoku.

Tako u autorskom članku za Washington Post od 7. kolovoza 2003. pod naslovom “Transforming the Middle East” tadašnja savjetnica za nacionalnu sigurnost u administraciji Georgea W. Busha i kasnija američka državna tajnica Condoleezza Rice iznosi viziju demokratskog Bliskog istoka kakvog bi željela vidjeti američka administracija.

U tekstu sasvim jasno iskazuje američku i europsku volju za masivnom transformacijom regije Bliskoga istoka. Rice u uvodnom dijelu identificira problem: “Kratko nakon završetka 2. svjetskog rata Amerika se obvezala na dugoročnu transformaciju Europe nakon preživljenih ratnih stradanja i uništenja, uključujući i gubitak stotina tisuća američkih života. Naši su kreatori politike odlučili raditi na stvaranju Europe u kojoj bi neki  novi rat bio nezamisliv. Mi i ljudi Europe opredijelili smo se za viziju demokracije i prosperiteta i zajedno smo uspjeli.”

Dugoročna transformacija

“Danas se pak Amerika i naši prijatelji i saveznici moraju obvezati na dugoročnu transformaciju u drugom dijelu svijeta – Bliskom istoku. Područje od 22 države s populacijom od 300 milijuna ljudi ima zajednički BDP manji od Španjolske, koja ima 40 milijuna stanovnika. Upravo ta činjenica odražava ono što vodeći arapski intelektualci nazivaju političkim i ekonomskim deficitom slobode. Osjećaj bespomoćnosti pruža plodno tlo za ideologije mržnje koje potiču ljude na napuštanje sveučilišnog obrazovanja, karijere i obitelji, umjesto čega se pokušavaju raznijeti eksplozivom uzimajući što je pritom moguće više nevinih života.” Rice posebno naglašava da su “ovi sastojci recept za regionalnu nestabilnost i stalna prijetnja sigurnosti SAD-a”, opravdavajući time unaprijed interes američke politike za promjenu stanja kakvo je opisala i namjeru izravnog političkog i vojnog angažmana u regiji.

U nastavku autorskog članka Rice definira ciljeve američke politike vezane uz željenu transformaciju Bliskog istoka: “Naša je zadaća surađivati s onima na Bliskom istoku koji traže napredak prema većoj demokraciji i toleranciji, prosperitetu i slobodi. Kao što je rekao predsjednik Bush u veljači – svijet ima jasan interes za širenje ekonomskih vrijednosti jer stabilne i slobodne nacije ne proizvode ideologije ubojstava, nego potiču mirnu potragu za boljim životom.”

Istodobno Rice objašnjava dotadašnje američko političko i vojno djelovanje u regiji i udara ideološke temelje novih nastupa: “Budimo jasni, Amerika i koalicija krenuli su u rat u Iraku jer je režim Sadama Huseina predstavljao prijetnju sigurnosti SAD-u i cijelom svijetu. To je bio režim koji je koristio i posjedovao oružje za masovno uništenje, održavao poveznice s terorističkim organizacijama, dvaput napao druge nacije i odbio sve zahtjeve međunarodne zajednice te ukupno 17 rezolucija UN-a tijekom 12 godina, čime je jasno istaknuo da se nikada neće razoružati i udovoljiti pravednim zahtjevima svijeta.”

Potpuna laž

Danas poznata činjenica da nikakvo oružje masovnog uništenja nakon američke vojne intervencije u Iraku 2003. nije pronađeno niti je utvrđeno postojanje veza Sadamova režima s islamističkim teroristima koje je čak, upravo suprotno, proganjao kao same vragove ipak više ništa ne znači. Laž je poslužila svojoj svrsi i opravdanju izravne vojne intervencije bez suglasnosti UN-a na koji se licemjerno poziva Condoleezza Rice s konačnim učinkom razbijanja Iraka kao države. Rice u svome članku nastavlja: “Danas je ta prijetnja nestala i oslobođenjem Iraka stvorena je izuzetna prilika za unapređenje pozitivne agende za Bliski istok koja će ojačati sigurnost u regiji i cijelome svijetu… Regionalni čelnici već govore o novom arapskom političkom smjeru koji podupire unutarnje reforme, veće političko sudjelovanje, ekonomsku otvorenost i slobodnu trgovinu. Od Maroka do Perzijskog zaljeva, narodi poduzimaju prve korake prema političkoj i gospodarskoj otvorenosti. SAD podupire ove korake i na tom planu ćemo sa svojim prijateljima i saveznicima nastaviti raditi… U takvom slijedu događaja onako kako je demokratska Njemačka postala sastavnica nove Europe koja je danas cjelovita, slobodna i mirna, tako i transformirani Irak može postati ključni element jednog sasvim novog Bliskog istoka u kojem ideologije mržnje neće uspijevati. I evo gotovo sto dana od okončanja glavnih borbenih operacija u Iraku irački narod je počeo stvarati budućnost kakvoj se nadao.”

U zaključnom dijelu članka koji je pripremao teren za geopolitičke agende čije su posljedice bili milijuni uništenih života Rice ipak nije propustila upozoriti da iza plana ipak stoji američka vojna i politička moć: “Transformacija Bliskog istoka neće biti laka i ona će potrajati. Zahtijevat će širok angažman Amerike, Europe i svih slobodnih naroda, radeći u punom partnerstvu s onima iz regije koji dijele naše uvjerenje u moć ljudske slobode. Ovo nije ponajprije vojna obveza, već će zahtijevati uključenje svih aspekata naše nacionalne moći – diplomatske, gospodarske i kulturne.”

Porođajne muke

No, suprotno od onoga što je govorila Rice, sve je završilo u kaosu rata, bezvlašća i potpunoga rasula. Čak je i vjerni američki saveznik, egipatski predsjednik Mubarak, koji se nakon usvajanja inicijative GMEI na summitu G8 usudio izjaviti da je “uvođenje demokracije u arapski svijet na takav način čista deluzija koja će dovesti do anarhije na Bliskom istoku”, dobio po ušima i proveo nešto godina u kavezu, a njegova država je programiranim revolucijama tzv. arapskog proljeća i nasilnim dovođenjem na vlast ekstremnog Muslimanskog bratstva, pod maskom demokratskih izbora provedenih u sjeni sjekira i mačeta, dovedena na rub građanskog rata, kaosa i početne faze genocida nad osam milijuna egipatskih kršćana. Tek je državnim udarom generala Al-Sisija uz podršku Saudijske Arabije, kada je američkoj politici postalo jasno da egipatska vojska više neće moći biti jamac sigurnosti strateški važnog Sueskog kanala i Crvenoga mora, donekle stabilizirano stanje u državi.

Ali ostaje činjenica da je Egipat politički i gospodarski vraćen barem tri desetljeća unatrag.

U srpnju 2006., istodobno dok američka državna tajnica Condoleezza Rice na konferenciji za novinare u Tel Avivu objavljuje rađanje “novog Bliskog istoka u porođajnim mukama”, koje po njezinu mišljenju simbolizira tada rasplamsali libanonski rat i izraelska vojna intervencija, ugledni časopis američke kopnene vojske i zrakoplovstva Armed Forces Journal objavljuje studiju umirovljenog američkog obavještajnog pukovnika Ralpha Petersa pod nazivom “Blood Borders” koja je uskoro zbog svog “proročanskog” karaktera postala nadaleko poznata i citirana, a čak ju je i ratna škola NATO-a u Rimu koristila za obuku kao temu svojih “ratnih igara”.

U “Blood Bordersu” Peters daje svoju viziju nekog budućeg demokratski transformiranog Bliskog istoka koji bi se zasnivao na pravednije iscrtanim granicama država i koji bi time bio potpuno stabilna regija, sigurna za američki i zapadni kapital i siguran izvor energenata i pravaca njihova transporta prema SAD-u i europskim saveznicima. Takav Bliski istok nastao bi, prema Petersu, prekrajanjem navodno nepravednih postojećih granica država regije i stvaranjem novih državnih entiteta isključivo prema etničkim, vjerskim i sektaškim kriterijima. Time bi se, prema autoru, nakon utjerivanja svakog od tih vjerskih i nacionalnih subjektiviteta u zasebne državnopravne kutije napokon stvorio siguran i trajni mirovni poredak.

Razdvojiti i podijeliti

Jednostavno rečeno, različite etničke i vjerske skupine treba razdvojiti i podijeliti u zasebne državnopravne entitete – suniti u jedan entitet, šijiti u drugi, Kurdi u treći, dok prema pukovniku Petersu na kraju ne budu svi zadovoljni i sretni u svojim praktički izoliranim “bantustanima”. Postojeće, po njegovu mišljenju “neprirodne” države, kao što su Sirija i Irak, bile bi podijeljene i prestale bi postojati. Na zemljovidu objavljenom uz tekst dan je prikaz budućih država i državica i njihovih granica nakon neizbježne serije međusobnih ratova, progona i pokušaja istrebljenja pojedinih etničkih i vjerskih zajednica. To novo iscrtavanje  granica zamijenilo bi granice koje su podjelom Osmanskog Carstva tajnim sporazumom Marka Sykesa i Francoisa Georges-Picota poznatim kao ugovor “Sykes-Picot” iz 1916. godine u skladu sa svojim interesima iscrtali Britanci i Francuzi i tako međusobno podijelili sfere utjecaja na osvojenim osmanskim bliskoistočnim posjedima. Kao i danas, tako i tada, preslagivanjem regije bavili su se samoproglašeni stručnjaci za bliskoistočnu problematiku, pa je tako primjerice britanski urotnik pri sklapanju tajnog dogovora s Francuzima, diplomat Mark Sykes, sin baruna Sir Tattona Sykesa, Bliski istok upoznao tijekom turističkih putovanja na koja ga je kao dijete vodio otac, a arapski jezik mu je ostao trajna nepoznanica.

Prema Petersu i njegovoj studiji “Blood Borders”, današnji Irak i Sirija bili bi podijeljeni na sunitsku i šijitsku državu tako da bi obje obuhvaćale dijelove Sirije i Iraka, te nezavisni Kurdistan na dijelovima Iraka, Sirije, Irana i Turske možda čak i s izlazom  na Crno more. Nastala bi tako velika sunitska država od Saudijske Arabije do Sredozemlja, velika šijitska država i nezavisni Kurdistan. Sirija i Irak u današnjem obliku nestali bi sa zemljovida i bili bi podijeljeni između budućih sunitskih, šijitskih i kurdskih državnih entiteta. Potpuno je jasno da se tako veliki geopolitički zahvati neovisni o volji regionalnih aktera ne mogu provesti bez ratova, preseljenja stanovništva i “etničkih čišćenja”.

Nepoštene granice

Peters je toga bio svjestan kada se u svojoj studiji poigravao sudbinama milijuna ljudi, ako išta barem zato što u američkoj vojsci nije bio nekakav logističar, nego visokorangirani časnik obavještajnih postrojbi američke vojske raspoređenih u Njemačkoj na prvim crtama hladnog rata, a potom je do kraja vojne karijere službovao u uredu zamjenika načelnika Glavnog stožera za obavještajne poslove SAD-a. Uostalom, pukovnik Peters u svojoj studiji i sam potvrđuje da će preslagivanje biti bolno, ali da su njegovi ciljevi uzvišeni i usmjereni na stvaranje trajnog mira na Bliskom istoku pa taj cilj opravdava sva zla koja će se na njegovu putu rađati.

Peters objašnjava: “Međunarodne granice nisu nikad bile sasvim pravedne, ali stupanj nepravde koje nanose onima koje razgraničavaju i razdvajaju stvara ogromnu razliku – često je ta razlika između stupnja nepravde i razlika između slobode i ugnjetavanja, tolerancije i zlodjela, vladavine zakona i terorizma, pa čak mira i rata. Najsmrtonosnije i najnepoštenije granice na svijetu su u Africi i na Bliskom istoku. Povukli su ih interesno upleteni Europljani (koji su inače imali dovoljno problema u definiranju i vlastitih granica). Nepravedne granice na Bliskom istoku, da parafraziram Churchilla, stvaraju više povijesti nego što je regija može konzumirati. Bliski istok ima mnogo veće probleme od samih disfunkcionalnih granica – od kulturne stagnacije preko skandalozne nejednakosti do smrtonosnog vjerskog ekstremizma. No najveći tabu u razumijevanju razloga propasti regije nije islam nego tobože svete međunarodne granice koje se ne smiju dirati. Naravno, nikakva promjena granica, kako god bila drakonska, neće učiniti svaku manjinu na Bliskom istoku sretnom. U nekim slučajevima etničke i vjerske skupine žive izmiješano i međusobno se žene. Drugdje ponovno okupljanje na temelju krvi ili vjere neće biti tako radosno kako misle njihovi sadašnji zagovornici… No, unatoč svim nepravdama koje bi redefinirane granice mogle izazvati, bez njihove značajnije revizije nikada nećemo vidjeti mirniji i stabilniji Bliski istok.”

Ispravljanje granica

Peters ide tako daleko da ismijava one koji se načelno protive promjenama granica i podsjeća ih da se “isplati zapamtiti kako se granice nikada nisu prestale mijenjati tijekom stoljeća”. “Granice nikada nisu bile statične, a mnoge od njih, od Konga preko Kosova do Kavkaza, i sada se mijenjaju… Ispravljanje granica koje odražavaju stvarnu volju ljudi može biti trenutno neizvedivo. No, s obzirom na neizbježno krvoproliće, nove i prirodne granice će se pojaviti. Babilon je pao više nego jedanput”, kaže Peters.

Jedna njegova rečenica okrutno će anticipirati zbivanja koja će uskoro uslijediti na Bliskom istoku: “Oh, i jedna mala prljava tajna iz 5000 godina povijesti – provođenje etničkih čišćenja.”

Bivši američki veleposlanik zagovarao je podjelu Iraka

Nakon američke i europske invazije na Irak nekadašnji veleposlanik SAD-a u RH Peter Galbraith piše knjigu pod naslovom “Kraj Iraka”, u kojoj zagovara disoluciju te države i promjenu državnih granica. Sada se čudi što netko drugi piše knjigu o kraju neke druge države, punopravne članice UN-a. Lijep primjer svojom je knjigom pokazao svim novim agresorima koji žele prekrajati granice. Da ne bude zabune, u Iraku, Libiji i Siriji uopće nije bila riječ o rušenju nekakvog Sadama, Gadafija ili Al-Asada koji su mogli biti maknuti na bilo koji drugi način, a ne razarajućim ratovima, nego o svjesnom i planiranom uništenju država i prekrajanju granica.

Od zagovornika promjene granice u ime tobožnje slobode i demokracije Zapad se sada našao u situaciji da mora braniti postojeće granice. Od izvršitelja niza vojnih intervencija morao se pretvoriti u čuvara postojećeg poretka i onoga koji se bori protiv vojnih intervencija, agresije i upotrebe sile u međunarodnim odnosima. Time je vezao vlastite ruke. Njegov potencijal za izvršenje vojnih intervencija umanjen je jer bi takvo djelovanje bilo u potpunoj suprotnosti s onim što u ovome trenutku proklamira.

Zapad se uz to našao u poziciji da se mora ponovno boriti za stjecanje ugleda u velikim dijelovima svijeta, s time da na priče o demokraciji, boljem životu i obilju novca više nitko ne reagira niti nasjeda.

No činjenica smanjenog intervencijskog potencijala Zapada nije sama po sebi dobra vijest. Smanjuje se mogućnost i intervencija ondje gdje je to i uistinu potrebno zbog samonametnutih političkih i etičkih ograničenja. To se zbiva u doba pokušaja stvaranja multipolarnog poretka, kada će neizbježno mnoge regionalne srednje sile pokrenuti svoje geopolitičke i vojne agende i sasvim je izvjesno, slobodnije se upuštati u vojne avanture i rješavanje sporova sa susjedima vojnom silom. Stoga i nije čudno što se većina takvih država drži podalje od osude ruske agresije na Ukrajinu. Računaju da će nakon Zapada i Rusije doći njihovo vrijeme kada mogu testirati svoje vojne sposobnosti. Oružja im neće nedostajati jer kao i u svakom ratu, uvijek će se naći strana koja će ih podržati u svome interesu, a mnoge su i same razvile impresivnu vojnu industriju dostatnu za vođenje regionalnih ratova.

Zapadne intervencije samo su izazvale kaos

Africi i Bliskom istoku jednostavno su se zgadile američke i europske vojne intervencije u takozvanom ratu protiv terora, kao i programirane i nametnute tobože demokratske revolucije tzv. arapskog proljeća. Mnogi su upozoravali da se Amerika i Europa izlažu riziku gubljenja utjecaja na afričkim i bliskoistočnim prostorima jer su se ratovi razvukli bez kraja i konca i potpuno razorili pojedine države. Nikakva demokracija nije uvedena, a uništene su države i narodi koji su natjerani u bijeg pred islamističkim ekstremistima kao glavnim izvođačima radova u projektu demokratizacije Bliskog istoka. Šteta nanesena ugledu Zapada nemjerljiva je.

A počelo je tako nevino. Američki geopolitičari i think-tankovi orkestrirano su početkom ovoga stoljeća počeli tobože dobronamjerno ukazivati na neodrživost tadašnje bliskoistočne geopolitičke konstrukcije naglašavajući da je u njoj potrebno pokrenuti procese demokratizacije društva i izvući regiju iz sjene svjetskih gospodarskih i političkih tokova. Dakako, nitko nije ni izdaleka spominjao nekakvo prekrajanje granica i disolucije država, nego samo unošenje demokracije na Bliski istok i njegovo aktiviranje u globaliziranom svjetskom poretku. I sve će završiti jednako lijepo kako je završilo i rušenje Berlinskog zida u Europi, objašnjavali su. Ništa neće boljeti i svi će na kraju živjeti sretno do kraja svijeta.

Geopolitika,news