Naučnici već dugo povezuju neizbježni gubitak sluha povezan sa starenjem dlaka u unutrašnjem uhu koje se s vremenom oštećuju ili uništavaju.

Ali naučnici s Johnsa Hopkinsa kažu da njihova nova istraživanja, opisana u časopisu The Journal of Neuroscience, ukazuju na to da mozak ima značajne veze s ovim stanjem i da bi takav gubitak sluha možda mogli liječiti ponovnim treniranjem mozga da potisne „divljanje” neurona, prenosi znanost.com.hr.

Patrik Kanold, profesor biomedicinskog inženjerstva, i njegov tim su bilježili aktivnost 8078 moždanih ćelija ili neurona u regiji slušnog korteksa mozga 12 starih miševa (16-24 mjeseca) i 10 mladih miševa (2-6 mjeseci). Otkrili su da u normalnim uslovima, kada je moždani sklop ispravno radio u prisutnosti okolne buke, aktivnost nekih neurona se povećala kada su miševi čuli ton i, u isto vrijeme, drugi neuroni postali su potisnuti ili isključeni. Kod većine starih miševa ravnoteža se naginjala prema tome da imaju uglavnom aktivne neurone, a neuroni koji su se trebali isključiti kada se ton pustio, u prisutnosti bučne pozadine, nisu se isključili.

Osim toga, naučnici su otkrili da je neposredno prije znaka tona kod starih miševa bila dvostruko veća aktivnost neurona nego kod mladih miševa, osobito među mužjacima. Mogući razlog za taj rezultat, kaže Kanold, jeste to što “kod starih miševa mozak možda ‘divlja’ ili se ponaša kao da je ton prisutan, a nije.”

Eksperimenti s okolnom bukom takođe su otkrili da su mladi miševi doživjeli promjene u omjeru aktivnih prema neaktivnim neuronima, dok su stariji miševi imali sveukupno dosljednije aktivne neurone. Prema tome, mladi miševi mogu potisnuti učinke ambijentalne buke na neuralnu aktivnost dok stari miševi ne mogu, kažu naučnici.

“Izgleda da kod starijih životinja buka iz okoline čini aktivnost neurona manje jasnom, ometajući sposobnost razlikovanja pojedinačnih zvukova”, kaže Kanold.

On vjeruje da se kod starijih sisara (naravno i ljudi), zbog fleksibilnog potencijala učenja, mozak može “naučiti” da nadiđe nejasnoće. Navedeno uključuje i ljude. “Možda postoje načini da se mozak istrenira kako da se usredsredi na pojedinačni zvuk usred kakofonije buke”, kaže Kanold.

Kanold napominje da su potrebna dodatna istraživanja kako bi se precizno mapirala veza između nemogućnosti isključivanja određenih neurona i gubitka sluha usred okolnog zvuka, uključujući aktivne moždane krugove i kako se oni mijenjaju s godinama, kao i potencijalne razlike između polova.