Piše: Biljana Vankovska

Sjedim pred praznim “listom”. Nemam ideju/klik, ali, eto, po navici, zbog radne samodiscipline, koja mi nalaže da pišem svake subote. I dok mi pogled  besciljno luta, očajna što nemam inspiracije, shvatam da je ovo posljednja kolumna za 2022. godinu. To me čini još očajnijom: kako zaključiti/sumirati godinu koja je sama po sebi bila loša, a koja nagovještava još gore?

A čini se da je vrijeme za slavlje, za kićenje blještave jelke i lampione!

U kakvoj mi to laži živimo? Lažu nas mediji, lažu nas političari, bankari, analitičari, ambasadori, čak i navodni prijatelji gledajući nas u oči… Lažemo i sami sebe, zamjenjujući laž nadom. Zatim lažemo svoju djecu i unuke, želeći ih poštedjeti strašne istine o svijetu koji im ostavljamo. Ovo nije samo naš izum, jer svijet živi u laži. Ali laž prolazi, oprašta joj se čak i kad se razotkrije, jer su se u međuvremenu na njenom mjestu već namnožile nove laži i obećanja.

Već je prošao šok od intervjua sa Angelom Merkel, u kojem je priznala da su sporazumi iz Minska bili laž i kupovina vremena kako bi se Ukrajina što bolje pripremila za rat, a ne mir. Rijetko se ko toga sjeća. Prijatelj s pravom citira prva dva člana Povelje Ujedinjenih nacija, da bi jednostavno zaključio da je taj “ustav međunarodne zajednice” možda najveća laž koja traje toliko decenija. Briljantni čikaški profesor John Mearsheimer ne samo da je predvidio rat u Ukrajini prije osam ili devet godina, već je napisao i knjigu o lažima u velikoj/međunarodnoj politici.

Mi ovdje imamo građu za desetine doktorata u kojima bismo dokazali da su laži osnova unutrašnje i vanjske politike, da Minhauzen može da nosi vodu svim šarenim, crvenim i žutim, premijerima, ministrima, njihovim savjetnicima, propagandistima! Ako treba izdvojiti samo dva događaja od sudbonosnog značaja za Makedoniju i svijet, zadatak nije nimalo težak: to su tzv. francuski predlog (praktično, evropski pregovarački okvir po bugarskim željama) i rat u Ukrajini. Naizgled ova su dva događaja veoma različita i po sadržaju i obimu uticaja, ali jesu li? Istina je da su oba izraz borbe za moć, grube sile i lažnih preteksta. U makedonskom slučaju, oni nas kao evropeiziraju tako što nas duhovno kastriraju, a istorijski amputiraju.

U slučaju Ukrajine, oni ih kao brane od agresora tako što ih žrtvuju na oltar vojno-industrijskog kompleksa i zapadnih interesa. Ove dvije zemlje i narodi žrtvuju sve u naletu lude odanosti onima koji će ih navodno prihvatiti u njihovo društvo – najverovatnije onda kada nestanu. Lideri kažu: da, naši građani su spremni da izvrše samoubistvo za vaše vrijednosti i obećanja.

Naravno, u Ukrajini se vodi užasan rat, ali mnogo je strašnije što izgleda niko ne želi da ga zaustavi, kada je već tako isplativ. Opisan je kao McProxy rat zbog snažnog američkog učešća u njemu. Kovanica koja podsjeća na čuveni McDonalds pripada briljantnoj i hrabroj ženi, Caitlin Johnstone. Da, ovo je vrlo hrabra kvalifikacija, koja mi može donijeti nevolje od svih onih koji (bez obzira na stručnost i znanje) glume stručnjake za bezbjednost i papagajski ponavljaju crno-bijele kategorije “dobri/žrtve” i “loši/agresori”. Onima koji ne misle tako prijeti predsjednik i vrhovni komandant, premijer ih naziva agentima haosa, a u univerzitetskim krugovima se šuška o tihim prijetnjama da će oni koji su radili za “crna strana dvorišta” uskoro biti nepoželjni i izbačeni. Kada SAD ulažu stotine hiljada dolara u propagandnu mašineriju zemlje kako bi je zaštitile od navodnog “zloćudnog uticaja Rusije i Kine”, to su nečija druga “bijela (pardon zelena) dvorišta”.

Naša ponizna uloga piona u velikoj šahovskoj partiji je patetična ako se posmatra kao dio velike slike, ali je poražavajuća za našeg siromašnog čovjeka. Kada se cijela vrhuška hvali koliko se izdvaja za vojne potrebe, a profesori traže još jači udarac Rusiji, to nije ništa drugo nego karikatura onoga što se dešava u američkom Kongresu i na javnoj sceni. A tamo gdje prevladava orvelizam, rat postaje mir, a mir je jednak ratu. Američkim građanima govore: nema novca za besplatno zdravstvo i obrazovanje, za razvoj infrastrukture, itd., ali mora biti za Pirovu odbranu Ukrajine, čak i više od onoga što Bajden traži. Nama slično kažu da je naša “strateška posvećenost ciljevima NATO-a” važnija od budućnosti naše djece (njima daju udžbenike sa 30% grešaka – što je mačji kašalj! Ljekovi za teške bolesti su preskupi, itd. Ionako ih ne spremaju za aktivne građane, već za topovsko meso). Stojimo rame uz rame sa velikim saveznikom, koji je za iduću godinu izdvojio rekordan vojni budžet, uz obrazloženje da je potrebno odgovoriti na prijetnje Rusije i Kine, iako su američka izdvajanja četiri puta veća od Kine i čak 17 puta veći od onih u strašnoj Rusiji.

Naravno, krv na rukama i savjesti se briše pred sadašnjom strašnom najezdom (zamislite!) u civilizovanoj Evropi. A prije samo nekoliko dana, nekolicina se prisjetila božićnog bombardiranja Sjevernog Vijetnama od strane američkog ratnog vazduhoplovstva prije tačno 50 godina. U kampanji, koja je trajala 11 dana, poginulo je više od 2.300 civila, uništeni su čitavi gradovi, bolnice i škole. Za ove zločine niko nije krivično odgovarao. Možda zato što su daleko od Evrope.

Ukratko, u ovoj odvratnoj godini učinili su sve da u korijenu unište svaki antiratni protest, jer im je prioritet rat, a ne mir. Protesti poput onih protiv rata u Vijetnamu sada su nezamislivi, iako je insistiranje na vojnoj pobjedi u Ukrajini po svaku cijenu nedvosmisleno krajnje desničarska i necivilizovana ideja.

Mjesecima sjedim u profesorskom krugu sa imenima svjetske klase (Vandana Šiva i Ričard Falk i dalje me toliko impresioniraju, pa se pitam odakle mi sreća da budem jedna od njih); raspravljamo o mogućim novim modelima svjetskog poretka, svjesni da sada vlada zakon džungle, a svi smo izopštenici. Kad biste nas barem mogli vidjeti sa strane: neko star po godinama, ali briljantnog uma, a umije i da savlada očaj; drugi koji nije toliko star, ali jedva suspreže pesimizam koji ga guši. I još nekoliko mladih likova čije oči još uvijek nose blistavu inteligenciju u kombinaciji s vizijom. Kao ikonu spominjemo Gramšija: pesimizam uma i optimizam volje. Očekujemo da nam se pridruže i kolege iz ne-zapadnih djelova svijeta, jer ćemo od onih sa Dalekog istoka dobiti dozu optimizma i vjere u bolje čovječanstvo, koja nije zasnovana na ratu, a od onih iz Latinske Amerike malo više borbenosti i potvrde da je moć u narodu.

Nakon svakog sastanka osjećam se kao gladan čovjek koji se upravo okrijepio za divnim (intelektualnim) stolom. To me održava da ne razmišljam o onima koji bukvalno shvataju sto, pa prave “dream team” po kafanama. To mi takođe daje snagu da ne podlegnem činjenici da se pred mojim očima dešava atentat na mirovne studije na mom fakultetu, jer neki odgovorni ljudi nisu mogli pronaći naučnu disciplinu u čijem imenu stoji “koncept mira”. Kako im objasniti elementarne stvari? Na primjer, da je pozitivni mir multidisciplinarni koncept koji uključuje socioekonomski razvoj, socijalnu pravdu, demokratiju odozdo i ljudska prava, nenasilje, vladavinu prava, međunarodnu saradnju i suživot, diplomatiju, poštovanje različitosti i, konačno, individualnu i kolektivnu emancipaciju i uslove za lični razvoj i razvoj zajednice? Kako da objasniš birokratskom umu nešto čime on sam ne “operiše”?

Nedavno sam gledala kultni film “Brazil” iz daleke 1985. godine: fenomenalna distopijska predstava (zamislite!) vremena u kojem sada živimo, a u svoj toj gorkoj priči sa naznakama crnog humora u svakoj sceni prepoznajete Makedoniju. I, da, prepoznajete svijet i sve nas izgubljene, otuđene u njemu. “Spas” je u gubitku razuma, sprženom doslovno ili simbolično, pa ćete negdje živjeti u miru, slobodi i ljepoti.

Nema mjesta za opraštanje od 2022, jer je ona već utkana u ono što dolazi. Radi toga i ovdje nećete naći kurtoaznu čestitku za navodni prelazak iz starog u novo. Ali podijeliću nešto od Eriha Froma što može biti spas za mentalno zdravlje svih nas nesposobnih za euforiju: „…Onaj koji nije potpuno otuđen, koji nije izgubio osjećaj dostojanstva, koji još nije za rasprodaji, koji još može patiti za druge, koji još nije usvojio materijalno imanje kao način postojanja – ukratko, osoba koja ostaje ličnost, a nije postala stvar – ne može se ne osjećati usamljeno, nemoćno, izolovano u današnjem društvu, ne može da ne sumnja u sebe i svoja uvjerenja, pa čak i u svoje mentalno zdravlje, da ne pati čak i ako doživi trenutke radosti i jasnoće kakvih nema u životima njegovih ‘normalnih’ savremenika. Takva osoba će češće patiti od neuroze koja je rezultat života zdravog čovjeka u nezdravom društvu u poređenju s uobičajenom neurozom bolesnog čovjeka koji pokušava da se prilagodi bolesnom društvu.”

Izbor je pred svakim od nas. Pa svako neka se sa svojom savješću, hrabrošću i spremnošću suoči sa fatalnom dijagnozom ljudskog postojanja ako slijedimo ove voždove…

Sa makedonskog preveo PCNEN uz pomoć autorke kolumne

Nova Makedonija