Piše: KANA/ko ako ne arhitekt?

Slučaj kuće Marića u Kolašinu pravi je primjer za studiju o uticaju koji institucionalna nebriga i neažurnost imaju na kulturno i arhitektonsko nasleđe. Sa druge strane, ovaj slučaj pokazuje i koliko su važni aktivistički pristup lokalne zajednice i saradnja između te zajednice i lokalne uprave, kao i sposobnost lokalne vlasti da uvidi svoje greške i radi na tome da ih ispravi. U ovom trenutku, važno je naglasiti da kuća Marića i dalje može biti sačuvana, ali da je krajnje vrijeme da institucije zadužene za očuvanje kulturnog nasljeđa reaguju i podrže ovaj proces u skladu sa svojim nadležnostima.

Kuća Marića, bogatih trgovaca iz Kolašina, izgrađena je početkom 20. vijeka u samom centru Kolašina. O zanimljivoj istoriji i kulturnoj vrijednosti kuće pisali su lokalni kulturni radnici, u prvom redu kustoskinja Zavičajnog muzeja Draginja Kujović u knjizi “Kulturno nasljeđe Kolašina”. Kuća je dočekala 21. vijek, ali ne i zvaničnu zaštitu i status kulturnog dobra. Ipak, Detaljni urbanistički plan iz 2008. godine (koji je i dalje važeći) ne predviđa ni rušenje ovog objekta: štaviše, u tekstu plana (str. 59) stoji ovako: “U zahvatu plana postoji više starih objekata tipične gradske arhitekture Kolašina koje treba maksimalno zaštititi i sačuvati kao primjere gradnje iz prethodnog perioda.” U grafičnom dijelu, parcela na kojoj je kuća Marića, kao i sama kuća, išrafirane su bojom i šarom koje pokazuju da je tu planirana tržnica sa tržnim centrom. Nije eksplicitno rečeno da će kuća Marića biti rekonstruisana i prenamijenjena u tržni centar, ali se na osnovu plana namjene tako nešto može zaključiti. U trenutku donošenja ovog plana, kuća je i dalje bila u vlasništvu Opštine Kolašin; par godina kasnije, kako piše novinarka Dragana Šćepanović (Monitor, 2017.) prodata je za samo 120.000 eura podgoričkom preduzeću “Krisma”. Novom vlasniku su čak izdati i urbanističko-tehnički uslovi za rekonstrukciju objekata u postojećim gabaritima, jer je navodno namjeravao da obnovi kuću i u njoj napravi poslovno-servisne sadržaje. To se nije desilo, a novi vlasnik, kako piše Šćepanović, o planovima za kuću Marića nije se oglašavao još od 2011. godine.

Godine su prolazile, fizičko stanje kuće se pogoršavalo. Postoje izvještaji o tome da su opštinske službe morale da obezbjeđuju djelove objekta potencijalno opasne za prolaznike. Negdje sredinom prošle decenije, kako saznajemo iz izvještavanja novinarke Šćepanović, Opština Kolašin je od Instituta za razvoj i istraživanja u oblasti zaštite na radu tražila nalaz o stanju objekta. Nalaz je pokazao da su statičke karakteristike kuće takve da mogu izdržati rekonstrukciju, ali je Institut zaključio i da bi troškovi rekonstrukcije premašili troškove rušenja i izgradnje novog objekta. Poimanje vrijednosti kuće Marića – koja je svjedočila i svjedoči istoriji Kolašina više od 120 godina – isključivo u ključu “cijena rekonstrukcije / cijena rušenja i nove izgradnje” govori o začuđujućem nerazumijevanju vrijednosti kulturne, istorijske i arhitektonske baštine.

Ipak, mišljenje Instituta za razvoj i istraživanja u oblasti zaštite na radu ostavilo je prostora za izbor između ulaganja u rekonstrukciju i rušenja objekta; izabrano je rušenje. U periodu nakon ovog nalaza, početkom marta 2018. godine, Ministarstvo održivog razvoja i turizma donijelo je rješenje o rušenju br. UP: 107/8-93/1. Urbanističko-građevinski inspektor naredio je privatnom vlasniku “preduzimanje mjera na objektu koji usljed oštećenja i dotrajalosti ugožava život i zdravlje ljudi”. Rok za izvršenje bio je tri dana od dana dostavljanja rješenja, koje vlasnik, unekoliko očekivano (jer se godinama nije bavio objektom), nije izvršio.

To nas dovodi do skorašnjih dešavanja. Kako je prošlo nekoliko godina a nikakvi procesi – ni rušenja, a kamo li zaštite kuće Marića – nijesu započeti, lokalna vlast je ranije ove godine Ministarstvu ekologije, prostornog planiranja i urbanizma uputila pitanje o tome kada će biti preuzeti radovi na rušenju, jer mogućnosti očuvanja i restauracije ove kuće nijesu ni razmatrane. Inspektor iz ovog Ministarstva je 1. jula ove godine odgovorio da je izvršna služba DOO “Zaštita prostora Crne Gore” trebalo da sruši objekat (prema rješenju o prinudnom izvršenju rješenja o rušenju iz 2018. godine, rušenje je bilo zakazano za 7. jun ove godine), ali da se to nije desilo jer se pripadnici ove službe “na terenu nisu pojavili u zakazanom terminu”. Još jednom, kuća Marića je sačuvana jer, prosto, nije imao ko da je sruši. Ovdje se sama nameću neka pitanja o svrsishodnosti i efikasnosti službe DOO “Zaštita prostora Crne Gore”, ali ih za sada nećemo otvarati.

Ponovno otvaranje pitanja rušenja kuće Marića je ovog ljeta pokrenulo i reakciju NVO Društvo prijatelja Kolašina i lokalnih kulturnih radnica i radnika, koji su još jednom skrenuli pažnju javnosti na to da kuća predstavlja vrijedno istorijsko i kulturno nasljeđe, te da bi rušenje dovelo do ogromne štete po lokalnu kulturnu i istorijsku baštinu. Pripremljena je hitna inicijativa za zaštitu kuće Marića, koju su podržale i opštinske vlasti u Kolašinu. Inicijativa je predata Upravi za zaštitu kulturnih dobara pri Ministarstvu kulture, a ova Uprava je 5. avgusta ove godine aktom br. UP/1-02-253/2022-4 obavijestila Opštinu Kolašin da je prihvatila inicijativu uspostavljanja zaštite materijalnog dobra Kuća Marića u Kolašinu, i uz to dostavila svoj Istraživački nalaz. U dokumentu kojim je inicijativa prihvaćena stoji sledeće: “Prihvata se Inicijativa za uspostavljanje zaštite dobra “Kuća Marića u Kolašinu”, čime su se stekli uslovi za sprovođenje navedenog čl. 19 kao i čl. 23 i 24 Zakona o zaštiti kulturnih dobara i pravilnika o bližim kriterijumima i postupku za utvrđivanje kulturne vrijednosti kulturnog dobra (Sl.list CG br.41/11).”

Član 19 ovog Zakona odnosi se na Inicijativu za uspostavljanje zaštite i glasi ovako: “(1) Svako može da podnese Upravi inicijativu za uspostavljanje zaštite kulturnog dobra. (2) Uprava je dužna da razmotri inicijativu iz stava 1 ovog člana i da o tome u pisanoj formi obavijesti njenog podnosioca, u roku od 90 dana od dana podnošenja inicijative.” Član 23 odnosi se na utvrđivanje kulturne vrijednosti, a u stavu 3 tog člana stoji da “U postupku utvrđivanja kulturne vrijednosti dobra stručno tijelo iz stava 1 ovog člana sačinjava elaborat koji sadrži detaljan opis sprovedenih radnji i obrazložen stručni stav o valorizaciji svojstava, osobenosti, značaju i kategoriji dobra, kao i opis, katastarske oznake i grafički prikaz granica nepokretnog dobra i granica njegove zaštićene okoline.” Član 24 tiče se kriterijuma za utvrđivanje kulturne vrijednosti, a u njemu stoji i to da bliže kriterijume i postupak utvrđivanja kulturne vrijednosti dobra propisuje organ državne uprave nadležan za poslove kulture, tj. Ministarstvo.

Mada je inicijativa prihvaćena, rad na sprovođenju posla opisanog u navedenim članovima – dakle, rad na utvrđivanju kulturne vrijednosti kuće Marića – Ministarstvo nije započelo uz hitnost koja se, s obzirom na stanje u kom se objekat nalazi, čini neophodnom. Opština Kolašin je, međutim, preduzela neke važne korake tako što je angažovala profesora Arhitektonskog fakulteta Univerziteta Crne Gore dr lliju Laloševića i inženjera Igora Đuranovića, koji su izradili Elaborat hitne sanacije objekta sa predmjerom i predračunom radova, koji je dostavljen Opštini Kolašin 16. avgusta ove godine i za čiju je realizaciju Opština Kolašin u međuvremenu obezbijedila sredstva. Međutim, kako Opština Kolašin više nije vlasnik kuće Marića i kako kuća još nije proglašena kulturnim dobrom, sanacija i dalje ne može da počne. Imamo informacije o tome da je Opština Kolašin prošle nedjelje Ministarstvu kulture poslala upit o tome u kojoj je fazi rad na utvrđivanju statusa kuće Marića, koja bi trebalo da bude proglašena kulturnim dobrom kako bi radovi konačno mogli da krenu i kako bi kuća Marića ostala stabilna do sprovođenja daljih koraka iz nadležnosti Ministarstva kulture – do eventualnog donošenja trajnih mjera zaštite i rekonstrukcije.

Kuća Marića je, dakle, preživjela preko sto godina, nekoliko ratova, nekoliko izvršnih rješenja o rušenju, i još postoji jer u ovom trenutku očigledno ima volje i sredstava za rad na njenom očuvanju. O dugom periodu nebrige svjedoče privatizacija kuće koja sasvim sigurno zaslužuje status kulturnog dobra, nalazi o rušenju kao jeftinijem načinu da se pitanje kuće Marića riješi, kao i neažurnost Ministarstva kulture u radu na ispitivanju kulturne vrijednosti, a onda i očuvanju ove zgrade. Srećom, u ovom slučaju postoji šansa da se prethodne greške isprave. Ostaje da se vidi na koji način već uloženi rad i očigledno prisutna dobra volja lokalnih aktera i nadležnih državnih institucija mogu biti kanalisani ka rješenju koje svi želimo, a to je zaštita i restauracija kuće Marića u Kolašinu.

* KANA/ko ako ne arhitekt je grupa arhitekata udruženih oko ideje da spriječi devastaciju arhitektonskih vrijednosti na prostoru Crne Gore