Piše: Biljana Vankovska
Svakog oktobra, na početku prvog semestra, kada poželim dobrodošlicu novim studentima na predmetu Politički sistem, postavljam im nekoliko jednostavnih pitanja. Prate li vijesti? Čitaju li novine? Da li ih zanimaju TV debate ili kolumne?
To je način da im se opipa puls koliko su zainteresovani za političku realnost u kojoj žive ili da li imaju neprobuđeni građanski potencijal. Ali uhvatim sebe kako mjesecima ne gledam ni jedne TV vijesti, prelistavam samo naslove iz novina i selektivno čitam, pratim mali milion kanala na Telegramu ili YouTubeu gdje se informišem uglavnom o situaciji na ” zapadnom frontu” u Ukrajini. Postepeno osjećam da i sama postajem idiot: nakon što završim svoje profesionalne obaveze, okrećem se šetnji u prirodi, čitanju knjiga, gledanju filmova i fudbalu. Čak počinjem da gubim interesovanje za razvoj događaja u vezi sa ratom ili čak prijetnjom nuklearnog Armagedona.
Ovo je klasičan primjer bijega, bježanja od surove stvarnosti i zatvaranja u privatni balon prividne sigurnosti. To je i rezultat očaja, osjećaja poraza i bespomoćnosti pred ludilom koje se prožima bukvalno posvuda. Osjećam se kao Remarkov junak iz “Crnog obeliska”, koji pronalazi mir usred duševne bolnice – jer ludilo nacizma i militarizma vladaju izvan te bašte ograđene zidom.
Posvetila sam mnoge kolumne temi uljudnih (aktivnih građana) i idiota (onih koji se ne zamaraju politikom, po našem žargonu), ali su oni prvi netragom nestali. Pokušavam da razgovaram sa mladima o razlici između „građanina polisa“ koji učestvuje u političkom vođenju zajednice i onih koji vide samo svoj posao i zadovoljstvo. Na sam pomen riječi idioti, po pravilu, nastaje glasan smijeh. Prvo što mi pada na pamet je svakodnevno značenje sa pogrdnim znakom za ljude koji nemaju mentalne sposobnosti, koji su glupi, bolesni, nerazumni. Ali kada objasnim razliku i pitam ih da li je svako od nas idiot kada dopuštamo da političke odluke od vitalnog značaja za naš opstanak donose navodni uglađeni, odnosno “političari idioti” (u smislu drevne terminologije), nastaje neugodna tišina. Stvar je u tome da je građanski legitimitet prešao u ruke ljudi koji su u politiku ušli radi vlastitog interesa i dobrobiti, koji nikome ne odgovaraju čak ni za kriminal i zločine, a prema većini se ponašaju kao da je grupa idiota (bukvalno ), koji ne vide dalje od nosa. Da bude još gore, govorim o globalnoj situaciji, a ne o Makedoniji.
Ah, Remark! Moji učenici jedva da su čuli za Orwella ili Huxleya, pa ih nudim kao “subverzivnu” literaturu kako bi lakše razumjeli vrijeme u kojem (će) živjeti. Srećom, među njima ima i radoznalih, mislećih i aktivnih bića, kojima vojnički pasulj u kasarni nije profesionalni izazov niti radost. Moji rođaci mi, kad sam očajna, kažu: ne traži puno, dovoljno je da se (u sokratovskom smislu) “razmaziš” barem nekoliko ljudi u generaciji! Dozvolite mi da se vratim na Remarka- koji takođe nije zastupljen u lektiri novih generacija. (Nisu oni krivi što žive u vremenu kada se pacifisti poput ovog njemačkog pisca smatraju Putinistima.) Nedavno je izašla filmska verzija romana “Na Zapadu ništa novo” koju sam jednog popodneva gledala kao strašnu vijest sa novog fronta. Gledate film o golobradim dječacima koji veselo oblače vojne uniforme i odlaze u blatnjave rovove i krvava polja i ne možete a da ne pomislite da se upravo sada, u ovom trenutku, ovo dešava hiljadama mladih ljudi – i to ne samo u Ukrajini! Iako sam roman čitala kao tinejdžerka, gledanje filma mi je izazvalo nevjerovatnu mučninu i na kraju se pretvorilo u poplavu suza koju nisam mogla zaustaviti pred scenama apsurda rata (iz kojeg čovječanstvo ništa nije naučilo). Film sam preporučila studentima (zajedno sa romanom), bez obzira na to “mi smo NATO”. Jer NATO, po mom mišljenju i onima poput mene, nikada nije bio sila mira. Kako danas kažu i stari realisti poput Kisindžera i Miršajmera, Rusija je započela vojnu invaziju, ali je NATO radio na takvom scenariju da bi se sukobio sa rivalom na stranoj teritoriji (proxy rat).
Ovdje nemam prostora za širu razradu, jer mislim da je kratki zaključak sadržan na kraju romana (glavni lik umire u trenutku stupanja na snagu primirja/kraja rata), ali i u najavi filma: „Ubrzo nakon početka neprijateljstava u oktobru 1914,. Zapadni front se učvrstio u pozicionom ratu. Do kraja rata u novembru 1918. linija fronta se jedva pomjerala. Više od 3 miliona vojnika je ovdje poginulo, uglavnom u borbi za nekoliko stotina metara. U Prvom svjetskom ratu život je izgubilo oko 17 miliona ljudi.” Ako se potrudite da pročitate jedan od najvećih svjetskih antiratnih romana, u prvim redovima će vas susresti Remarkove riječi: „Ova knjiga nije ni optužba ni priznanje, a najmanje avantura, jer smrt nije avantura onima koji je gledaju u oči. To je jednostavan pokušaj da se ispriča priča o generaciji koja je, čak i ako je izbjegla granate, uništena ratom.”
Veliki filozof mira Bertrand Russell bi rekao: rat ne određuje ko je u pravu, već ko preživljava. U sličnom duhu, pjesnik Grigor Vitez će napisati pjesmu pod nazivom “Epitaf vojniku koji je pao u trenutku potpisivanja primirja”. Dozvolite mi da pokušam da prevedem nekoliko stihova koji se odnose na sve za koje zvona zvone i tada i sada: „Vijest je letjela brže od ptice, brže od vjetra, brže od munje. Zadovoljno je gugutala u zraku. I bilo je prekasno. Uvijek je kasno za one koji su pali… Vijest je trebalo poslati mnogo, mnogo ranije, prije nego što su počeli da padaju mrtvi.”
A davno, prije svih ovih ratova, Platon je takođe znao da samo mrtvi vide kraj rata. Svi živimo sa ratom, sa traumama koje on donosi ne samo na bojnom polju, već i daleko izvan njega. Svi smo mi oštećene generacije, čak i ako u životu nismo doživjeli vojni sukob, jer živimo u militarističkoj kulturi koja njeguje narative o herojima, o herojima na bojnom polju, iako su i oni vjerovatno bili žrtve igre u kojoj se debeli generali i fina gospoda koja se poznaju igraju životima mladih i uglavnom siromašnijih ljudi koji se uopšte ne poznaju.
Jeste li primijetili da je danas najveća hrabrost biti protiv rata i zahtijevati hitne pregovore, ma koliko oni bili “fer”? To je slučaj od SAD-a do Njemačke i Japana, nažalost. Ova “filozofija” prodire i na univerzitete, pa me ne bi iznenadilo da nakon ukusnog vojnog pasulja iz školskih klupa krene agitacija i regrutacija, čemu je svjedočio Hauard Zin tokom Vijetnamskog rata. Kada je stao na stranu studenata koji su tražili da vojska napusti univerzitet, ne samo da je dobio batine, već je rizikovao i da izgubi posao.
Za nekoliko dana, tačnije 11. novembra u 11 sati, nekoliko evropskih naroda odaće počast poginulima u Prvom svjetskom ratu minutom ćutanja ili crvenim reverima – obeležavajući Dan primirja, koji potom vodi do Ugovora o kapitulaciji Njemačke. A onda će se vratiti astronomskim vojnim budžetima i planovima da “brane” zapadne vrijednosti pod komandom Imperije koja im prodaje oružje. Ako mislite da je Prvi svjetski rat gotov, a drugi svjetski rat završen, varate se. U toku je “zagrijavanje” za Treći… Na šahovskoj tabli svoja mjesta zauzimaju idiotski političari, vatreni (Bože aktivni) građani i politički idioti. Neki novi klinci ne znaju da su im šinjeli već sašiveni…
Prevod PCNEN
0 Comments