Scena 7 predstave: ODRICANJE PREDSJEDNIKA CRNE GORE

Jedini istinski događaj u istoriji jeste kad na poziciju moći dođe onaj ko je sam nemoćan. To smo, dakle, čuli u ovoj predstavi koja kao govori o borbi za dušu i protiv volje za moć. Kako se u duši izboriti protiv njene vlastite žudnje za moć, pitanje je tobož sad.

U navodnom skladu s tim navodnim pitanjem, autor ove predstave izvodi moj lik, lik Predsjednika Crne Gore na pozornicu. Naravno, u fantazmagoriji, a ovo je jedna puka fantazmagorija, sve je moguće, pa tako i da se voljom za moć jednog frustriranog reditelja na sceni pojavi moj lik, iako je svima jasno da se ja nikad ne bih našao na ovakvome mjestu u ovakvome društvu.

Šta je naumio taj vajni Autor? Da u okvirima te tobožnje teme odricanja od moći, na scenu Crnogorskog narodnog pozorišta izvede tobož mene da se, poslije tri decenije na vlasti, odreknem vlasti i pri tom, grozomorno, da lažno optužim samoga sebe. Ja se, dakle, ovdje kobajagi odričem i cjelokupne svoje imovine – što one koja se, manjim dijelom, vodi na moje ime, što one koja se, neuporedivo većim dijelom, vodi na ni sam ne znam koliko tuđih imena. Nije to nikakva ironija, dame i gospodo, nego najnehumaniji cinizam.

Ovaj lik, koji je meni potpuni stranac, i koji se od mene razlikuje kao nebo od zemlje, svu tu vajnu imovinu vraća navodno u javno dobro Crne Gore. No to nije ni po’ jada. Ovaj lik treba još da pozove mog brata i najbliže moje saradnike da se, tobož u ime pravde, istine, slobode i jednakosti, i oni odreknu privilegija i navodno ogromnih bogatstava, koja su tobože stekli protivpravno.

Ali, ovom bijednom Autoru, čije ime neću ni da pominjem, kao što ni on ne pominje moje – s tom razlikom što se on plaši da moje ime javno izgovori, a ja se gadim da njegovo uzmem u usta – ovom bijednom Autoru, kažem, nije dovoljno da se ja ovdje tobože ritualno odreknem imovine, pozovem brata i najbliže saradnike da učine isto, nego mi u usta gura riječi kojima kao pozivam pravosudne organe da meni i mojoj kliki – čuj, kliki! – sude prema svim našim nedjelima, koja ćemo mi sami raskrinkavati, kao najokrutniji tužioci i sudije samih sebe. Glupost je planetarna sila, kaže veliki Miroslav Krleža.

Vidite, možete svi vi mene ovdje, virtuelno, kobajagi, i pred Strašni sud izvesti, ali ta neopjevana budalaština meni, mojoj familiji i partiji, naudiće taman koliko i lanjski snijeg.

Svi ste ovdje hipnotisani! Predstava o Pazoliniju, u kojoj nema Pazolinija! Tako ni mene ovdje nema, nego je ovo avet o meni u zbrkanom mozgu jednog mrzovoljnog čovjeka, koji želi da se najogavnijom provokacijom na brzinu proslavi u Crnoj Gori, vrijeđajući čast i poštenje njenih najčasnijih sinova.

Veli ovaj Provokator u jednom intevjuu da je Pazolini, kojeg je, po njemu, ubila sprega italijanskih političara, mafije i Crkve, idealna tema za Crnu Goru, jedina koja može da otključa njenu tamnicu i rasvijetli njezin mrak. To je ideja dostojna kretena.