U prvom od tri istraživanja, razdvojeno je 48 šestogodišnjaka i sedmogodišnjaka u dvije grupe. Prva grupa je bila opitna, a njeni članovi su provodili vrijeme kratko razmišljajući o svojim različitim društvenim identitetima kao što su ‘prijatelj’, ‘djevojčica’ ili ‘čitalac’. Taj proces bi završio riječima naučnika: “Baš je kul da ste tako mnogo stvari istovremeno”.

Druga grupa je bila kontrolna, a njeni članovi su kratko razgovarali sa naučnicima o njihovih osam tjelesnih atributa, npr. dvije noge, dvije ruke, usta itd. Proces bi jednako završio riječima naučnika: “Baš je kul da imate tako mnogo stvari istovremeno”.

Sva djeca su potom odradila četiri različita testa rješavanja problema i fleksibilnog razmišljanja. U jednom testu su trebali da nađu način da medvjed sa zdjelom punom lego kocki dohvati med koji se nalazi visoko na stablu (rečeno im je da čak ni kada bi posložili sve lego kocke, medvjed ne bi uspio dosegnuti med). U drugom su testu trebali da nađu nove načine za korištenje kutija za nakit. U trećem su trebali kategorisati kolekciju fotografija 16 osoba na što je moguće više načina. U posljednjem testu su razgovarali s lutkom koja je iznijela 16 tvrdnji o različitim parovima predmeta ili živih bića koji pripadaju istoj kategoriji. Kada bi se dijete složilo s lutkom, to bi bio znak fleksibilnog razmišljanja.

Rezultati su bili zanimljivi. Djeca koja su više razmišljala o svojim višestrukim identitetima nadmašila su djecu iz kontrolne grupe u sva četiri testa. Recimo, polovina djece u opitnoj grupi riješila je zagonetku s medvjedom, a u kontrolnoj grupi je riješilo samo 12.5%.

U dvije naredne studije s više desetina djece, pokazalo se kako promišljanje o višestrukim identitetima drugih ljudi nema jednako koristi kao promišljanje o svojim identitetima. Baš kao i da su neki od rezultata povezanih sa promišljanjem o svojim višestrukim identitetima bili veći kada su identiteti bili formulisani kao stabilan dio sebstva (‘pomagač’), a ne kao prolazna sklonost (voli pomagati).