Dva lanca poznate dvostruke spirale DNK međusobno su povezana subatomskim česticama zvanim protoni – jezgra atoma vodika – koje osiguravaju ljepilo koje povezuje molekule zvane baze. Ove takozvane vodonikove veze su poput prečki upletenih ljestava koje čine strukturu dvostruke spirale koju su 1952. otkrili James Watson i Francis Crick na temelju rada Rosalind Franklin i Mauricea Wilkinsa.

Ove baze DNK (nazvane A, C, T i G) obično slijede stroga pravila o tome kako se međusobno vežu: A se uvijek veže za T, a C uvijek za G. Ovo striktno uparivanje određeno je oblikom molekula, ali ako se priroda vodonikovih veza neznatno promijeni, to može uzrokovati kvar pravila uparivanja, što dovodi do povezivanja pogrešnih baza, a na kraju i do mutacije. Iako su to predvidjeli Crick i Watson, tek je sada sofisticirani kompjutersko modeliranje uspjelo tačno kvantifikovati proces.

Tim koji je dio Surrey-evog istraživačkog programa u novom području kvantne biologije, pokazao je da je ova modifikacija veza između lanaca DNK daleko rasprostranjenija nego što se do sada mislilo. Protoni mogu lako skočiti sa svog uobičajenog mjesta s jedne strane energetske barijere i sletjeti s druge strane. Ako se to dogodi neposredno prije nego što se dva lanca raskopčaju u prvom koraku procesa kopiranja, tada pogreška može proći kroz mašinu za replikaciju u ćeliji, što dovodi do onoga što se naziva nepodudarnost DNK i, potencijalno, mutacija. (Izvor: znanost.com.hr)