Zapravo, određen broj misli se javlja automatski, odnosno bez uticaja naše volje. Nekada takve misli mogu biti iracionalne i dovesti do kognitivnih distorzija, odnosno iskrivljene slike o sebi, drugima i svijetu. Kada se u razmišljanju vodimo ovim automatskim i iracionalnim mislima, često možemo upasti u zamku da donosimo pogrešne zaključke i kreiramo najstrašnije scenarije koji se, vrlo vjerovatno, nikada neće dogoditi. Ovakav način razmišljanja dovodi do neprijatnih osjećanja i dugotrajno narušava kvalitet života, a takođe predstavlja i “plodno tlo” za mnoge mentalne probleme, a najčešće anksioznost i depresiju.

Kako zapravo izgledaju kognitivne distorzije?

Zamislite da ste danas pali na važnom ispitu, dobili otkaz na poslu ili doživjeli raskid partnerske veze. U ovakvim, nimalo jednostavnim situacijama, mnoge osobe počinju da preispituju sebe, svoj život i postupke. Misle kako su potpuno bezvrijedne osobe, da njihov život i budućnost nema smisla i šansu za poboljšanjem. Međutim, da li je to baš tako?

Važno je znati da su misli samo proizvod našeg mozga te da naša stvarnost nije uvijek onakva kakvom je naše misli predstavljaju. Iako često razmišljanjem odlazimo u budućnost, istina je da niko sa sigurnošću ne može znati šta će se zapravo dogoditi. Pored toga, ljudima se javljaju različite misli, ali to ne znači da će oni uraditi sve ono o čemu razmišljaju. Između misli i akcije, odnosno našeg ponašanja, postoji veliki prostor i samo mi možemo da kontrolišemo šta je ono što želimo da uradimo.

Postoji nekoliko čestih kognitivnih distorzija, kao što su:

1. dihotomno ili crno-bijelo razmišljanje – tumačenje situacija na način sve ili ništa;
2. pretjerana generalizacija – tendencija da na osnovu jednog ili nekoliko negativnih iskustava zaključujemo kako će i ostala iskustva biti takva;
3. mentalno filtriranje – zanemarivanje pozitivnih i fokusiranje samo na negativne aspekte određene situacije;
4. skakanje na zaključak – donošenje zaključaka o budućnosti ili šta neko drugi misli, bez jasnih dokaza za to;
5. oslanjanje na emocije – mislimo da smo ono što trenutno osjećamo;
6. moram/trebam – postavljanje nerealnih zahtjeva;
7. etiketiranje – tendencija da sebe ili drugu osobu definišemo na osnovu jedne situacije te je samo posmatramo kroz tu “etiketu”;
8. katastrofiziranje – predviđanje najgoreg mogućeg ishoda.

Iako ne možemo uticati na to koje će nam se sve misli javiti, možemo da utičemo na to koje ćemo misli slijediti. Zbog toga je važno da naučimo prepoznati ovakve misli te, kada ih uočimo, ne treba da im odmah povjerujemo, nego da ih preispitamo. Neka od pitanja koja nam mogu u tome pomoći su: Koji su objektivni dokazi da je određena misao tačna? Koliko je vjerovatno da će se nešto dogoditi? Šta je ono što ja mogu da uradim? Kako drugačije mogu da posmatram ovu situaciju?

Na kraju, važno je znati da nije neophodno da se u potpunosti oslobodimo svih iracionalnih misli, jer kako navode kognitivni psihoterapeuti Elis i Njuman, insistirati na savršenoj racionalnosti bilo bi iracionalno. Ipak, ukoliko primijetite da vas određeni način razmišljanja ometa u svakodnevnim aktivnostima, važno je da potražite stručnu pomoć i podršku.(Izvor: nezavisne.com)