Prazna kuća i zatvoreni koferi. Stajem nekoliko trenutaka i udišem ovaj memlavi vazduh, čini se po posljednji put. Kada bi se radilo istraživanje o opijatima, podgorički smog mogao bi se svrstati kao prvi na listi. Želim da odem, ali suze parališu koljena, dok drhtaji oblikuju ono što bih želja vikati. Oči gledaju kofere, ali vide svaki momenat proveden u ovoj kući, s ovim ljudima…sve šetnje pored Morače, sati provedeni na Gorici, no posebno ih dirnu put od kuće do autobuske stanice neosvjetljenom ulicom, tuđe ulice neće nikad zavoljeti moje korake, pomislih. Avion će poletjeti kroz par sati, a praznina u vazduhu ostaće mojoj porodici godinama. No, eto nezavisnost je još jedna od prednosti koju će mi ponuditi neko tuđe nebo, čije će me Sunce grijati dok u meni liju kiše. Kroz prozor posmatram djecu koja se igraju, pričaju mojim maternjim jezikom koji vjerovatno neću imati prilike da čujem tamo gdje odem. Ni riječ. Riječ koja bi dobila duplog Nobela, jer je izgovorena na najljepšem jeziku i umiruje sve one koji su je željni. Izađoh da se pozdravim sa svojim zavičajem i kažem mu koliko ga volim. Volim ga toliko da ću ga kroz nekoliko sati napustiti. Čujem kako mi odgovara da je to osjećanje obostrano, ali da on neće biti licemjeran kao napustiteljka kako me slobodno nazva, zakle se i obeća da će se on kriti u mom srcu zauvijek, ma kuda otišla. Osuđena sam da žalim za ukusom Cijevne pri samom pijuckanju vode. Nedjelju dana prije polaska nešto me natjeralo da kažem ”zbogom” svim ljepotama mjesta koje će zauvijek ostati moja jedina domovina. Na Jadranu naiđoh na buru, more je bilo ljuto. Odbijalo je da odgovori na pitanja, jednostavno ono uvijek priča sa nama, a na kraju ne dobije nikakav odgovor. Nikakvu zaštitu, uvijek bude ugroženo. Njegov želudac nije sposoban da vari ono što mu nudimo – goriva, plastiku… Iznenada čuh njegove jecaje, pa mi more reče ,,Ako vi odete, ko će me sačuvati? Čujem kako jedni druge nazivate izdajnicima, a izdajice ste svi. Vi koji odlazite i oni koji ostaju zbog svojih sebičnih razloga”, a ja mu zatim objasnih da nije sebično tražiti bolje uslove za sebe, pobjeći na neko mjesto gdje je vladavina prava zagarantovana, živjeti s ljudima sa kojima dijelite slične vrijednosti, mjesto koje nudi humanije uslove. More ne htjede da me sasluša do kraja, već se uznemiri pa poviknu: ,,odete li svi, ja ću biti veće nego sad, obala će biti na drugom mjestu kad dođeš da plivaš mojim vodama!”, a ja se razočarah što moj rastanak s morem ne može biti ni najmanje lijep. Poželjeh da ga zagrlim, ali udruženi talasi Boke, Bara i Ulcinja odlučiše da me odgurnu. Srce se raspade u paramparčad, zar da još odem uz osjećaj krivice?

Stigoh do Lovćena, ponosa nacije. Poželjeh da mu se poklonim, ali ruke planine bjehu skrštene, obrve podignute, ne želi čak ni da me pogleda. Molila sam ga, da mi posljednji put dozvoli dođem do najljepšeg vrha svijeta, dok ga tako nazivam odlazim nekom drugu vrhu. Stepenica po stepenica, neki neobičan vazduh kovitlao se oko nogu, nešto ih je stezalo da tu ostanu uklesane, da se ne pomjere. Kroz šapat rekoh: ,,Ne brini se, posjećivaću te”, ali to ne bješe neka utjeha. Ta rečenica izgovorena je mnogo puta, lažna kao i svaka nada za povratak jednom kada odemo. Lovćen otvori sve svoje kapije, dok je potajno želio da ih zaključa, da sa odlazećim građanima popriča, da im kaže da ni na jednom drugom mjestu ne leži Njegoš. Nagovještavao je da je Cetinje evropsko izuzeće, grad koji nikada nije bio osvojen, a mi ćemo ga zamijeniti nekim ko zna koliko vjekova okupiranim mjestom. Ubjeđivao nas je da ostanemo, ali odluka već bješe donesena. Mladi žele da odu i očekuje se da će to najveći broj nas i uraditi. Vožnja do Podgorice nikad nije bila duža, gledati Skadarsko jezero s kartom u džepu bijaše bolno. Zar da godinama ne vidim mjesto svih mojih predaka? Možda je suludo misliti da nas njihovi duhovi čuvaju od svih zala baš na ovom mjestu. Uputih se ka Nikšiću, da mi još jednom oblaci izrecituju Vitove stihove, ali ostadoše nijemi. Ne želješe čak ni da kažu ”zdravo”, oni oblaci čije je nebo uvijek veselo izgledahu tumorno. Shvatih da nisam poželjna gošća, pa nastavih ka Žabljaku. Durmitor mi reče da njegovu milost neću nigdje naći, te da je on navikao na napuštanja. Vražje jezero bješe baš onakvo kakvo mu ime nalaže pa mi poruči da se nosim u vražju mater. Sve ove posjete objediniše se, jednoglasno rekoše ,,Nezahvalnici, nikad se priroda različitosti nije više približila. Snjegovi i talasi su samo jednom ovoliko bliski!”, a svoj buci se pridružiše Orjen i Rumija.

Uveče, uključih TV da vidim najnovije vijesti. Ugledah proteste, pojavu na koju smo navikli kao dio svakodnevice. Uvijek neko protestuje, rezultati, ali i povodi su često skriveni od očiju javnosti. Čujem neko viče ”Šiptari”, dok drugi dobacuju ”Ustaše”, glasno se čuše i uzvici ”Četnici”, ”Balije”, ”Komiti”… Svi jedni u druge upiru prstom, nacionalizam doseže granice nerazumnosti, a lideri umjesto da ga zaustave počeše da ga potiru. Valjda se osjećamo poželjniji u društvu sličnih ukoliko pljunemo na sve što je različito. Crna Gora – država koja može stati na dlan, bogata vjetrovima, snjegovima, sjajem mora i najkišnijim mjestima, stvorena da bude različita. U namjeri da stvori harmoniju između prirode i ljudi i njih stvori baš takve, pa Ustavom propisa da je država svih svojih građana. Mjesto na kome vlada multietnički, multinacionalni i multivjerski sklad. Izdadosmo je u njenoj namjeri. Svi do jednog. Odabrasmo put kojim je lakše hodati, zaboravljajući da je ona kamenita i trnovita, da su naši preci zajedno gradili njene staze. Najmanje smo protestovali, dok su je najviše povrjeđivali. Njeno je srce krhko, a duša se umorila. Dok je puštala suze za suzom Evrope, ćutali smo. Na sve nepravde koje su direktno pogodile nju, a nas indirektno ostali smo nijemi. Naše resurse troše oni kojima smo dozvolili da njima upravljaju, uništavaju jezgro ovog plavetnila. Obgrljeni zastavama, crveno-zlatnim, trobojkama, crveno-crnim, šahovnicama, žuto-plavim – iskopavaju naše blago. Otimaju ga od nas, dok mi protestujemo kako bi nanijeli što bolje uvrede jedni drugima. Heroji nacija, u prvim redovima kada treba pljunuti na komšiju, ali posljednji kada treba prijaviti nasilje. Naravno, prvi da osudimo žrtvu. Posljednji da sagledamo drugu stranu. Uvijek dokoni da sačuvamo posao koji ni ne volimo za mizernu zaradu, samo da bi sačuvali novac. Hrabri da osudimo, slabi da pomognemo. Ipak, sjetih se Tomasa Bernharda i njegovog odnosa prema Beču ”koliko mu je oduvijek bio grozan, bio i biće grozan grad kroz koji trči, on je za njega ipak najbolji grad – njegov najbolji Beč, i da su ljudi koje je oduvijek mrzio, koje mrzi i koje će uvijek mrziti – najbolji ljudi, da ih mrzi, ali da su ipak dirljivi, da proklinje te ljude ali ih ipak voli i da mrzi taj Beč, ali da ga ipak voli.” Sat pred polijetanje, otkazah let. Mnoge su borbe pred mojom domovinom, da bih je sada napustila.

****************

Ovaj esej objavljujemo u okviru konkursa na temu “Otkažite kartu, ostajem”. Svaki pristigli esej objavićemo u ovoj rubrici i prenijeti u izdanjima portala PCNEN na društvenim mrežama. Eseje objavljujemo u autentičnoj formi, s tim što su prethodno lektorisani i uklonjene grube gramatičke i pravopisne greške i propusti. Eseje objavljujemo redosljedom kojim su pristizali. Tri najbolja eseja biće novčano nagrađena.