Koliko puta čujemo ono „Ma treba samo otići odavde što prije”? Prečesto. Svi smo mi slobodni da izaberemo put kojim ćemo dalje ići. Nerijetko se potkrade i onaj izgovor da nismo imali izbora. Ali izbor je uvijek tu. Bitno je samo koliko si hrabar.

Rasuti po cijelom svijetu, u najmanjem gradiću u dalekom svijetu pronaći će se poneki Balkanac. Ćućeš svoj jezik s vremena na vrijeme u prodavnici, restoranu. I prestaćeš da se čudiš u jednom momentu.

Mnogi su otišli iz raznoraznih razloga ali svi imaju jednu zajedničku misao – kod nas nikad neće biti bolje. Hej, pa kako može biti bolje? Ostavio si svoju zemlju drugima i ne trudiš se ni da bude bolja. Možda jeste bilo pokušaja, ali da li je bilo dovoljno?

Odustati, to je bar lako. Otići u tuđinu još lakše. A srce se uvijek pita zašto su te novčanice toliko bitnije?

Globalizacija i stanje u svijetu umnogome je izmijenila demografije država. Težak je osjećaj kad kao izbjeglica dođeš u jedan grad i počneš cijeli život graditi od nule. Od nule su postala poznanstva, od nule život, okolina, običaji.

A to sam bila ja. Izbjeglica, iseljena iz svoje države, ali ne svojom voljom. Neke vrijednosti su jednostavno mnogo bitnije od cifri. Zamislite da posle kaljenja ovog čelika, velike gradnje socijalnog života, promiješam sve sa mramorom. Ne, ja nemam rodbinskih veza preko kojih ću se zaposliti bilo gdje i nemam onu „vezu” da sve završim. Ali dobro znam šta su prazni pogledi i hladnoća u tuđini.

Teško je uopšte izraziti se u ovom slučaju i iznijeti prave argumente: zašto ostati?

Mogu samo podijeliti moja iskustva, i navesti mene kao veliki primjer. Podstanar, cijelog života to sam bila. Selidbe mi nisu strane, a ni drage. Nepunih trideset godina trebalo nam je da skupa stvorimo sopstveni krov nad glavom, koji je jednom srušen. Zamislite samo koliko vremena je trebalo da se izgrade prijateljstva?

Kad samo pomislim na sve poteškoće koje smo imali, pomisao da sve radim ponovo uopšte i ne dolazi do moga uma. Ovdje sam, uistinu, mogla naići na razumijevanje i podršku ljudi, dok bi me s druge strane svijeta zapada dočekao samo hladan zid.

Bez svoje kuće, sa malo prijatelja ili poznanika, ljudima ćeš uvijek biti stranac. Klasično, ali istinito. Nikada nećeš biti jedan od njih, i nećeš pripadati nikome.

Neki se žale kako nema posla, teško je. A isti odu u drugu državu i nude se kao radna snaga od vrata do vrata, povuku sve poznanike za rukav i od njih traže preporuke i da ih negdje ubace.

Da,  vodeći ljudi koji bi nam trebali biti primjer stvaraju samo još veću anksioznost. Naročito podrivanje i poteciranje nacionalizma. Ali njih je lako zamijeniti, mi smo bitni i to uvijek možemo uraditi. U suštini, oni su stvoreni u takvom društvu gdje su oni najobrazovaniji otišli, a samo rijetki ostali.

Sa završenim fakultetom, nikad nisam imala posao u struci. Iskreno? Nikada se nisam ni trudila da nešto u struci i nađem. Naše ličnosti se razvijaju postepeno i jedan od problema je što često ne znamo da izaberemo naš put i profesiju na vrijeme.

„Zašto se ja ovdje rodih, ko me prokleo?”

Niko ne spominje i ne protežira loše strane. Američki san? Da, zaista san. Pružila mi se prilika da osjetim težinu tih riječi i vidim svojim očima, osjetim. Ništa nije onako kakvim se čini. I dan-danas srećem ljude koji me samo pitaju zašto sam se vratila, istog trena nezainteresovani za moj odgovor istine. Ne marim, znam šta ne propuštam, duša i srce su mi na mjestu. Argumenti koje duša i srce imaju itekako snažno stoje u odbrani i pripravnosti, ali riječi katkad i nisu velika potpora u odbrani. Taj osjećaj je veoma teško opisati. Osjećaj da ne želiš biti dio hladnog svijeta u tuđini. Osjećaj slobode u svojoj zemlji, nasuprot one iluzije koju svi imaju da je sloboda negdje drugo.

Očekujemo promjene, nadamo im se, a šta mi sami radimo da promijenimo išta?

Robujući, sa jednog posla na drugi, u toj zemlji sretnem osobu kojoj nije teško ni tri posla raditi. Sretnem je dok ide ka poslu, jer drugi momenat ne postoji. Naposljetku, sjetim se kako je kod nas teško raditi i taj jedan.

Niko ne spominje kako je biti sam. Možda imaš krug prijatelja i poznanika, ali u suštini si uvijek sam. Porodica je daleko. Pa čak i ako je mala, kao moja.

Najzad, vidiš sistem države, kako ostati u tom vrtlogu. Diskriminacija postoji, briga za drugim ljudima ne postoji. Imati kuću, bez velikih dugova, razmišljati kako bi se stvorila porodica u takvoj jednoj državi gdje su za liječenje bitne brojke na računu. Sistem vrijednosti je skroz drugačiji. Jeste i kod nas bitno je materijalno. Ali neće te poslodavac tjerati da radiš zaražen virusom. Poslodavci kojima je ipak bitnije da biznis ne trpi, da je radnik tu, prije nego činjenica da će se i ostali zaraziti. Neće te smatrati nižim bićem.

Kako će se graditi bolja budućnost ako mi nismo tu?

Ostavili smo druge da se bore sa nemanima zvanim korupcija, a ustvari mi smo ona snaga koja treba. Samo zajedno možemo i uspjeti. Šta je to što ti ovdje fali? Razmisli malo i onda pokušaj to ovdje stvoriti. Uvijek sam za putovanja i prenos korisnih znanja, tako je prosperitet zagarantovan.

Ali ne, ne bih te uvjeravala da ostaneš, jer znam da ne možeš osjetiti isto. Svakom pojedincu bih rekla da putuje, da vidi sve za što se prilika pruži. Međutim, u zemlji u kojoj ima toliko prostora za napredak uvijek možemo imati bolju šansu za naše ideje, inovacije, nego u tuđem moru drugih.

I dalje se čudimo kad sretnemo strance na ulici oduševljene čarima naše zemlje. Digitalni nomad, izabrao baš kod nas da dođe. Da, možda većina ima veću platežnu moć od nas, ali ne mogu cijene za njih biti dovoljan razlog za ostati. Neopisiv je osjećaj atmosfere, topline, ali drugih društvenih vrijednosti.

Ima i dobrih strana, nije sporno. Još jedna klasična priča je da kukavice idu. I nikako ne mogu reći ostani, a da se ne raspravljamo danima i pokažem ti šta je u mojoj duši. Znam samo da moju kartu otkazujem i ostajem ovdje, ma kako god mi bilo. Stvoriću brojke i ovdje, uspjeh će se brojati duplo, ali sjaj u očima biće iskren.

****************

Ovaj esej objavljujemo u okviru konkursa na temu “Otkažite kartu, ostajem”. Svaki pristigli esej objavićemo u ovoj rubrici i prenijeti u izdanjima portala PCNEN na društvenim mrežama. Eseje objavljujemo u autentičnoj formi, s tim što su prethodno lektorisani i uklonjene grube gramatičke i pravopisne greške i propusti. Eseje objavljujemo redosljedom kojim su pristizali. Tri najbolja eseja biće novčano nagrađena.