-Majkoooo! Ja zaista više ne mogu da trčim i da zatvaram obor u sred podna, po najvećem žaropeku, zbog tvojih razuzdanih ovaca.

-Sine, rekla sam ti…

-Znam da si mi rekla da ih više nećemo držat’! I šta je s time!?

-Trebaju nam. Žao mi je.

-Ogorčen sam! Čitam u sobi. Iii, svaka neka nam pobjegne ali ja do večeras iz sobe izaći neću, jesi li to razumjela?

-Neće sine više, ti si sada to lijepo podesio, da se vrata obora dobro drže pod pritiskom.

Igor frknu i zalupi vrata sobe.

Majka Stana pognu glavu, udahnula je duboko, ali ne preduboko jer je od jutros stezalo u grudima i taman je bješe popustilo. Plašila se da se ne povrati stezanje. Sve joj je to od nervoze, danima nije prodala ništa iz bašte i ništa od sira. Ali nije se žalila premda je imalo razloga da padne u očaj i brizne u bezutješni plač. Nije se žalila ta još mlada žena, mirne naravi ali živog duha. Imala je vesele oči. Bile su pametne, vidjelo se to kad bi se u njih bilo ko bolje zagledao. Oko njih su se stvorili krugovi bora i tamnih kolutova kao dokaz da život ne miluje. Smijala se obazrivo kao da se plaši da joj koji osmijeh više ne pobjegne. Sve je bilo umjereno kod ove stamene žene. Umjerena je bila i briga zbog nemaštine jer je ovo ko zna koji put da ne vidi izlaz, opštepoznato stanje. Desiće se neki preokret, vjerovala je.

Ovog’ puta je samo jedno plašilo. Obećala je Igoru da će mu dati novac da ode u grad i povadi potrebna dokumenta za odlazak u Njemačku. A onda i za kartu. ‘Oće Igor da radi tamo kao šegrt u jednoj radionici za opravku kola. To drži jedan naš čovjek. Dobro, Srbijanac, no to su naši ljudi. On ga je našao preko interneta, bio je oglas. Svašta ima i na tom internetu, mislila je. Ali brzo je tu misao skretala sa uma, jer je Igor proveo noći i noći uvjeravajući je da o tim stvarima ne treba da brine, da tamo nedostaje radne snage za takvu vrstu poslova. Logično je da Balkanac traži Balkanca za pomoćnika. A još je logičnije da će se neko javiti, jer ko bi više ovdje živio. Tako je s mukom govorio.

– Ko majko zna za Drenovicu, da čujem? Znaju ljudi za ovaj manastir Ždrebaonik i da njega nema, ljudi iz civilizacije ovdje kročili ne bi. Pa vidi nam put do kuće. A da ne pričam o novcu s kojim preživljavamo. Gdje god da sam krenuo da radim ili nisam dobio platu ili sam dobio pet puta manju od dogovorene. A nemam tatu da ode i stane iza mene kod poslodavca. Ti primaš tatinu penziju koju ni sam ne znam kako uspjevaš da rastegneš od 20. do 20. u mjesecu. Orden, majko, nama orden treba dati.

Onda bi od muke počeo da se smije i govorio bi:

-Majko, mi možemo u one emisije survajvera. Tamo se ljudi takmiče, a nama bi to bilo prirodno stanje.

Igoru su bile godine kada još nije bio naučen strpljenju kojemu te uči život. I taj ga je majčin gen zaobišao, a volio ga je kod majke. Divio mu se a ponekad ga se i plašio.

I dok je tako Stana mislila o novcu kojeg nema, iza zalupljenih vrata sobe, ležao je Igor. Julski vreli vazduh prolazio mu je kroz spuštene željezne roletne boje cigle i mirisao je na pokosenu travu. Čitao je Jesenjina. Pismo majci.

Tako se najednom našao u platnenoj ljuljašci ispod murve. Čuo je da ga majka doziva. Pomislio je: Opet proklete ovce, ustati neću. Ali, Stana ga je neprekidno dozivala. Ustao je. Zaletio se put obora, spreman da svaku ovcu štapom premlati. U oboru je ležala majka. Smijala mu se, umjereno, zubi su joj se jedva vidjeli. Nešto mu je bila ljepša nego obično. Pružila mu je ruku. Kad god bi bio nadomak da je dohvati ona bi mu za toliko izmakla. Obuzimao ga je strah.

Vrisnuo je: Majkooo! I trgnuo se iz sna.

Stana je već bila na vratima sobe. – Sine, šta je bilo?

– Ništa… Ovaj, šta radiš? Ništa, samo sam htio čašu vode…Skuvaj nam po kafu.

– Hoću čedo moje.

Strah ga još uvijek nije bio u potpunosti napustio, ali mu je bilo mnogo lakše kada je vidio majku na vratima. Istog trenutka posramio se zbog popodnevne vike oko ovaca.  Jednostavno je ogorčen oko svega u posljednje vrijeme. Brine oko odlaska u drugu zemlju. Kako će se snaći. Engleski nešto i zna da se sporazumije, a Njemački ni da prozbori. Onda majka… Hoće li moći sama? Ko će kositi? Slabog je zdravlja, primjećuje on to, iako ona ne leži ni kad je najslabija. Ali on će ići u tuđinu, zaradiće para da je vodi kod najboljih doktora da se oporavi, vrati boju u lice, popraviće joj i zube čak. Majki svojoj…

– Ajde čedo gotova je kafa, šta si to čitao tamo? Opet Jesenjina? Znaš li da je kroz svoje pjesme uglavnom opisivao revoluciju. Ona mu je bila i hrana i ljubav. Samo je na nju mislio. To ga je i ubilo, bilo kako bilo.

– Jesam, Jesenjina. Lijepo piše, volio je svoje selo. Borio se za grad ali je dobro volio svoje selo i „trošnu kuću“.

-Voliš i ti naše selo, reče Stana umiljato.

-Volim, ne mogu da poreknem. Kad sam bio na primorju prošle sezone da radim, govorio sam, da mi je da se vratim, da se nadišem vazduha. Eto, kao da tamo nije bilo vazduha. To ti je ljubav prema rodnom mjestu, nikad mi neće biti jasni ljudi koji odu iz svog mjesta i nikad se ne vrate, pa čak ni da ga obiđu.

-Ah moj sine, ko će znati šta je u čovjeku. Svakakvih sudbina ima na svijetu. I mi se mučimo ali živimo u jednom pitomom mjestu, gdje si mogao izrasti u vaspitanog i skromnog mladića. A vidjećes, sine, kroz život, skromnost je divna osobina koja ti olakšava život. Neskromni ljudi stalno za nečim jure, uvijek umorni a nikada zadovoljni.

Ćutali su malo.

-Hoćeš li da ti namažem mazu na hljeb?

– Možeš vala.

-Slatku ili slanu?

-Slatku.

Sjutra ujutru idem u grad da vidim šta mi je potrebno od dokumenata za odlazak. Planiram da odem krajem ovoga mjeseca, već. Što prije odem, prije ću se vratiti. Hoćeš li moći sama? Tu su ti Pavićevići ako ti nešto bude trebalo. Za sve važnije, nisam preko svijeta, doći ću za dan ili dva. Prvi mjesec poslaću ti novac za normalan telefon da se čujemo preko interneta. Neka ti neko iz sela od ove djece podesi, sve živo znaju.

-Dobro sine. U hodu ćemo te stvari. Hoće li ti već sjutra trebati novca?

-Sjutra neće, ali već za dva dana hoće. No, oko novca ti ne moraš brinuti, ja sam se snašao sam.

-Kako? Odakle?

-Mida.

-Ah sine moj, pa što mi nisi rekao?

-Da me ne odvraćaš.

-A što bih to radila, pa ujak ti je. Neka si, vratićeš mu. To neka ti bude prvo.

Laknulo joj je. Ionako je ona htjela na tu istu adresu sjutra da ide i traži. Bolje ovako. Stid je od brata svaki put kad se uhvati za novčanik. Nisu oni njegova obaveza, to joj je stalno u glavi. Glupost.

Sad joj je već sve nekako djelovalo blizu, već je 18. jul, a on ide krajem mjeseca, kaže. Opet je stegnulo u grudima, ovoga puta znala je od čega je to, bol se prenio na grlo, bio je tup, oči su se napunile suzama i tiho je zaplakala.

Igor odmahnu rukom, ovo je očekivao.

Stana ustade da mu napravi mazu.

Za tačno deset dana potpuno spakovan kofer stajao je na hodniku. Igor je češljao kosu. Umio se hladnom seoskom vodom, udahnuo više puta rosni vazduh koji je pravio hibrid najdivnijiih mirisa trave, cvijeća, ozelenjelog lišća… O kako će mu sve to nedostajati. Ježio se na svježem vazduhu ali se nije micao, prijao mu je taj osjećaj slobode. Ježio se malo od hladnoće, malo od te prijatnosti. Uskoro više neće biti tako slobodan, mislio je. Imaće gazdu, radno vrijeme, sve poznato za njega, ali ipak tamo će zaraditi novca. Promijeniću ova vrata, prolazilo mu je kroz glavu dok je tumarao kućom tražeći neseser.

-Jutro odmetniče, jesmo li spremni za nove podvige?, pojavila se komšinica na vratima. – Gdje je majka?

-Majka od jutros nije u mojoj blizini, a čik da pogodimo zašto. Našla je sebi „uposlenje“ kod ovaca i plače. Sad ću da je zezam. – Majkooo!

-Majko? Majko, jesi li dobro?

Stana je ležala na jednom od džakova prekrupe potpuno bez svijesti. Igor je obgrlio s obje ruke i unio u kuću. Položio je na trošni kauč. Imala je boju u licu. To ga je ohrabrilo. Bila je prelijepa kao u onom snu. Umio je rakijom i ona se odmah povratila.

-Sine, oprosti mi molim te. Umjesto da te pratimo, ja se prevrćem kod ovaca, nasmijala se. Dobro sam, malo mi je bilo toplo tamo, i nisam doručkovala. Čekaj da ustanem, moraš krenuti na autobus.

– Lezi majko, neću ja nigdje. Ustvari, hoću. S tobom kod doktora. I to je jedino gdje ću danas da se uputim. Moraš imati neki ljekarski nadzor. Odavno primjećujem da si nejaka. Hajde, sada će doktor iz sela, neka odradi najbrži tretman radi oporavka pa u bolnicu.

-Ali sine, Njemačka… Karta za put, posao… Kako…

-Samo pusti. Ti si Njemačka, Engleska i cijeli svijet.

Zagrlio je majku i udahnuo mirise iz njenog vrata. To je jedina stanica na kojoj je želio da bude i to je karta u jednom smjeru koju on od sveg’ srca bira.

****************

Ovaj esej objavljujemo u okviru konkursa na temu “Otkažite kartu, ostajem”. Svaki pristigli esej objavićemo u ovoj rubrici i prenijeti u izdanjima portala PCNEN na društvenim mrežama. Eseje objavljujemo u autentičnoj formi, s tim što su prethodno lektorisani i uklonjene grube gramatičke i pravopisne greške i propusti. Eseje objavljujemo redosljedom kojim su pristizali. Tri najbolja eseja biće novčano nagrađena.