Na ovaj su problem, kaže on u članku objavljenom na sajtu geopolitikanews, proteklih mjeseci često upozoravali i brojni američki analitičari i bivši visoki vojno-bezbjednosni i diplomatski službenici te zemlje.

Zapad se sada s pravom boji (strah javno kompenzira složnim uvođenjem neviđenih sankcija protiv Moskve i isticanjem svog ponovo rođenog jedinstva) budućih ruskih poteza (Ukrajina je već izgubljena i biće veliki uspjeh ako uspije opstati kao nezavisna država makar i u teritorijalno okrnjenom obliku), ne  da će Putin pokrenuti nuklearni rat protiv SAD i NATO saveza (što neće), već iz tri ključna razloga, koja Meter ovako opisuje:

“1.  da će nastaviti inzistirati na svojim neugodnim zahtjevima za međusobnim sigurnosnim jamstvima u Europi koja je Washingtonu i Bruxellesu (NATO savezu, a ne EU) sredinom prosinca službeno i javno uputio. Upravo činjenica javnog objavljivanja istih od strane Moskve ukazivala je na njenu odlučnost a ne blef (kako je to, očito, pogrešno protumačeno u Washingtonu), jer nakon takvog, javno objavljenog dokumenta, Putinu u slučaju povlačenja ne bi na ruskoj političkoj sceni ostalo previše manevarskog prostora jer bi takav potez svi nedvojbeno shvatili kao njegov strah. Ako bi i opstao, na slijedećim izborima koji se u Rusiji održavaju 2024. g. teško bi osigurao novu pobjedu. Time bi mu uzaludne bile i sve one filigranski precizne političke operacije vezane uz referendum i promjenu ustava zemlje, kojima si je osigurao mandat za vladavinu ne samo do kraja ovog desetljeća. Zar je itko pametan mogao misliti da bi Putin poduzeo ovako delikatan potez (traženje sigurnosnih jamstava za Rusiju) da o tome prethodno nije dobro promislio i razradio sve moguće scenarije razvoja stanja sa svojim iskusnim diplomatskim i vojnim stratezima?;

2. da će se, nesputan prijetnjama novim sankcijama Zapada (većina onih ključnih već je “ispucana”), sada potpuno slobodno okrenuti – najprije postsovjetskom prostoru i sređivanju odnosa s nepoćudnim susjedima, prije svega Gruzijom koja je još 2008. g. osjetila što znače političke “greške u koracima” i u petodnevnom ratu vjerojatno zauvijek ostala bez svojih dviju regija – Južne Osetije i Abhazije. Ali i prema Moldaviji i njenoj odmetnutoj regiji Pridnjestrovlje, većinski naseljenoj Rusima i Ukrajincima i geografski naslonjenoj na ukrajinsku crnomorsku regiju Odesa koja će vjerojatno postati “šlag na torti” ruskog vojnog angažmana (s gradom Odesa Rusija je u “posebno emotivnim odnosima”. Osim što je većinski nastanjen ruskim stanovništvom, osnovala ga je ruska carica Ekatarina Velika – i to nakon dugih bitaka s Otomanskim carstvom). A da pri tom i ne govorimo o realnom, još aktivnijem projiciranju ruskih interesa u regije Bliskog istoka (s koje se Amerikanci povlače), u Africi i Latinskoj Americi. Na Istoku tj. u Aziji, Moskva je već ranije osigurala odstupnicu kroz suradnju s Pekingom, New Delhijem, Teheranom i Islamabadom. A vrlo je vjerojatno, sudeći prema službenim izjavama i potezima Ankare nakon ruske invazije, da će joj to uspjeti i s Turskom, koja se također ne želi priključiti proturuskim sankcijama, jednako kao i JAR, Brazil, Meksiko, Indonezija. Zato Rusija niti izdaleka nije toliko bespomoćna kako se to sada prikazuje, iako je, nesumnjivo, ekonomski snažno pogođena, a tamošnja javnost još je u šoku zbog svega ovoga što se munjevito dogodilo i što je njihovu zemlju na dugo odsjeklo od Zapada – gotovo u svim segmentima života – kao niti jednu državu svijeta do sada;

3. zbog energetske sfere, gdje je Rusija ključni globalni čimbenik, i njenih poteza koji bi išli u ograničenje isporuka nafte i plina Zapadu (a kamoli njihovo zamrzavanje) doveli bi do velikih globalnih poremećaja tj. nesrazmjera po pitanju ponude i potražnje, što bi dovelo do velikog povećanja njihovih cijena, što se već i događa. JP Morgan je upozorio da bi nafta skočila na 150 dolara po barelu u slučaju da se ruski izvoz tog energenta samo prepolovi. To bi značilo povećanje od otprilike 41% u odnosu na nedavnu cijenu “crnog zlata” od gotovo 106 dolara po barelu, navodi prije cca dva tjedna američki medij CNN Business. S druge strane britanski energetski div BP želi se riješiti svojih 20% udjela u ruskoj energetskoj mega-kompaniji Rosnjeft ali bi ga to moglo koštati čak 25 milijardi dolara. Dionice britanske tvrtke u zadnjem danu veljače pale su za čak 7%. Štoviše, Rusija bi BP mogla “jednostavno izvlastiti”, navodi kolumnistica britanskog “Times-a” Emily Gosden. Ovdje je zanimljivo naglasiti kako posljednjih dana i pojedini ruski analitičari otvoreno iskazuju kao mogućnost i rusku koncesiju imovine BP-a. Pri tom navode kako slaba mogućnost za povoljnu prodaju BP-ovih udjela u Rusiji zapravo i nije ono najgore po tu britansku kompaniju. Naime, kako kažu, BP polovicu svojih ukupnih svjetskih naftnih zaliha, preciznije 47%, ima upravo na teritoriju Ruske Federacije.”