Ponići u gradu Vita i Živka Nikolića samo po sebi nosi iskonski osjećaj za rodoljublje i lokal  patriotizam koji se neprimjetno uvuku pod kožu. Još od djetinjstva, a kasnije i u gimnazijskim  danima, taj osjećaj je samo pravio gradaciju koja je i danas prisutna.

Okovana ledom i snijegom na sjeveru, a ljubljena talasima Jadranskog mora na jugu, ovo naše  malo parče zemlje može da parira najživopisnijim razglednicama svijeta. Priroda je bila  darežljiva, pa bi se tako danima moglo pisati o gorostasnom Durmitoru, neukrotivim  Prokletijama, ponosnom Lovćenu i prkosnoj nevjesti Jadrana, Boki. Divlja ljepota ostavlja bez  daha svakog ko je barem jednom posjeti i uvijek sa željom da se vrati ponovo.

Ovih nešto manje od četrnaest hiljada kilometara kvadratnih dom je za najrazličitije vjere, nacije,  uvjerenja i porijekla koji zajedno čine skladnu harmoniju.

Nedovoljno pružena podrška države univerzitetima, turizmu, poljoprivredi i nekim granama  industrije dovela je do toga da sve više ljudi ipak odlazi dalje tragajući za nečim boljim.

Zdravstvo u Crnoj Gori ide iz krajnosti u krajnost svih mogućih sfera, pa je zato uvijek  primamljivija opcija odlaska u inostranstvo. Pored svih humanih ljudi koji Hipokratovom  zakletvom časno brane svoj poziv, uvijek se nekako glasnije čuje o onim drugim, suprotnim.  Bombonjere, flaše pića, koverte novca, surova su realnost koja je zastupljena, kako ovdje, tako i  u zemljama okruženja. Stari narodni “običaji” gdje je “sramota ne častiti” doktora kad porodi  ženu, kad obavi rutinsku operaciju ili neki specijalistički pregled su i dalje neiskorijenjeni. Dugi  redovi u domovima zdravlja i državnim bolnicama su svakodnevica koja se ne mijenja već  godinama. Zakazati skener ili operaciju u najvećem kliničkom centru postaje misaona imenica.  Onda čovjek kojem gori tlo pod nogama odlazi kod istog tog doktora u njegovu privatnu  ordinaciju za velike sume novca. Bolestan je. Hitno mu je. Život je u pitanju. A šta ćemo sa onim  drugim čovjekom koji ne može to sebi da priušti? Ko će njega liječiti? Ostaje na milost i nemilost  vremenu zbog sistema koji je zakazao.

Studiram medicinu u drugoj državi i plan je da se vratim kući po završetku usavršavanja.  Podrazmijevani stav većine je uplatiti kurs njemačkog ili nekog drugog stranog jezika i trčati  koliko te noge nose. Po akademskom zvanju ću možda biti doktor, ali lično, više volim riječ  ljekar.

Svijesna svoje subjektivnosti, pored ogromnih svota novca koje roditelji ulažu u moje školovanje  i nekad daju i poslednje iz novčanika da bih ja završila fakultet daleko od svog doma, ja želim da  se vratim. Nesebično davanje sebe u bilo kom trenutku dana i noći da bih liječila, da bih pomogla  nekom da ga manje boli je moj glavni pokretač.

Novčane i druge vrste “poklona” za to što bih radila svoj posao, najhumaniji na planeti, smatram  uvredom. Želja mi je da bar svojim malim doprinosom omogućim običnom čovjeku sigurno  utočište u prostorijama državne bolnice. Da liječim nekog Miroslava, Jovanku i njihovu djecu, a  ne Džona i njegovu porodicu, u uređenijim državama svijeta. Biram borbu za bolje sjutra svog  komšije, svog sugrađanina i svog zemljaka naspram bezbrižnog i jednoličnog, bolje regulisanog  života i višeg standarda negdje drugdje.

Kad iscrpim što više znanja i vještine koje mogu dobiti van granica Crne Gore, svila bih svoje  gnijezdo baš tu. Blizu svojih prijatelja koji dijele moje mišljenje ostanka u svojim profesionalnim  vodama, ali i roditelja koji su me podržali od samog početka. Dugujem to njima, ali dugujem i  onom drugom čovjeku koji nema za pregled na privatnoj klinici.

Za nekog možda zvuči kliše, ali “budi promjena koju želiš da vidiš u svijetu” je prioritetna na  listi mojih moralnih načela. Zato otkažite tu kartu za Njemačku, Skandinaviju ili neku  prekookeansku zemlju, jer ja ostajem.

****************

Ovaj esej objavljujemo u okviru konkursa na temu “Otkažite kartu, ostajem”. Svaki pristigli esej objavićemo u ovoj rubrici i prenijeti u izdanjima portala PCNEN na društvenim mrežama. Eseje objavljujemo u autentičnoj formi, s tim što su prethodno lektorisani i uklonjene grube gramatičke i pravopisne greške i propusti. Eseje objavljujemo redosljedom kojim su pristizali. Tri najbolja eseja biće novčano nagrađena.