U svojim dvadesetim godinama dijete ne može znati koja je svrha njegovog života. Kojom stranom treba da krene i koji put da odabere. Pa opet se to od njega očekuje.

Kao gurnuti u neki duboki ambis, postajemo osobe čije riječi imaju posebnu težinu i čiji su postupci uvijek pod lupom. Postajemo osobe koje treba da urade “nešto” od svog života ili naš život nema svrhu. To prerasta u svakodnevicu mladih, pritisak okoline postaje nepodnošljiv, i u potrazi za svrhom pronalazi se rešenje. Odlazak iz države koja nam nije ništa dala. Država u kojoj diploma ne znači ništa, u kojoj članstvo partije označava poziciju, a ako nisi za “naše” nisi ni za sebe. Kad se sabere nedostatak države, empatije, volje i nade ostaje nam samo pitanje zašto ostati? Zašto ne otići par hiljada kilometara dalje, ako nas već čekaju bolje plate, bolji uslovi, bolji život? Ako ništa, barem za 20-30 godina kada odlučimo da se vratimo u državu iz koje smo pobjegli, postojaće neko ko će da se divi svemu što smo postigli. To je bilo moje mišljenje, i po statistikama svake godine, mišljenje dobrog dijela mladih ljudi. Ali zar je za pohvalu pobjeći? Kao da odlazimo sa mjesta zločina a znamo da je zločin počinjen. I to nije zločin samo nad nama, nad jednom generacijom, već mnogo prošlih i još više budućih.

Teško je ostati u ovakvim uslovima i još teže se izdignuti u njima. Ali ako svi pobjegnemo i obrnemo glavu, ko će ostati? Hoć li iko ostati, u stvari?

Zar smo svi osudjeni  na roditeljske suze dok ne znaju kada će opet vidjeti svoje dijete, i na nova jutra u nepoznatim gradovima nepoznatih država? Zar može jedna domovina odustati od svojih mladih ljudi, od nade za bolje sjutra? Ne može. I ne smije. Ne smije nas opet iznevjeriti i zapostaviti. Mi sebe ne smijemo iznevjeriti. Jer ovo je borba u kojoj vrijedi istrajati, za neko veće dobro.

Iako još nisam pronašla svrhu, pronašla sam put. I jedini put kojim vrijedi ići je put promjene, jer pognuti glavu i slijepo pratiti stado nikad nije bilo ispravno.

****************

Ovaj esej objavljujemo u okviru konkursa na temu “Otkažite kartu, ostajem”. Svaki pristigli esej objavićemo u ovoj rubrici i prenijeti u izdanjima portala PCNEN na društvenim mrežama. Eseje objavljujemo u autentičnoj formi, s tim što su prethodno lektorisani i uklonjene grube gramatičke i pravopisne greške i propusti. Eseje objavljujemo redosljedom kojim su pristizali. Tri najbolja eseja biće novčano nagrađena.