Oduvijek sam imala mišljenje da svako želi da ostavi neki trag – svojim mišljenjem, dostignućima, uspjesima, a negdje je ustaljeno da se to gleda kroz profesionalni napredak. Mladi ljudi su po prirodi željni promjena, koje se ogledaju u jednoj avionskoj karti za “što dalje odavde” – početak nekog novog, drugačijeg života, kruna samostalnosti i svijetla budućnost.

Odmalena se rađaju želje poput “Kada porastem, idem u inostranstvo”, “Ovdje nema uspjeha”, “Tamo preko su bolje plate”, “Ovdje nema uslova za usavršavanje”, a sve to biva potkrijepljeno činjenicom da je Crna Gora mala država u razvoju. Možda se to ogleda i u onoj čuvenoj rečenici da sve što je ‘tuđe’ je nama uvijek bolje i pripisujemo mu mnogo drugačije osobine od onoga što nam pripada. Sve ovo me je podsjetilo na jednu situaciju kojoj sam prisustvovala. Na fakultetu smo jedne prilike imali prezentaciju univerziteta u inostranstvu (ne sjećam se o kojoj se zemlji radilo, ali ‘inostranstvo’ je dovoljan pojam) sa jednim naizgled nestvarnim programom za sve mlade ljude koji su željni odlaska iz Crne Gore. Bilo je predviđeno da se tamo studenti usavršavaju, da bi se vratili u svoju matičnu zemlju i dali doprinos novostečenim znanjem. Sjećam se da mi je takva zamisao bila veoma čudna, uz razmišljanje: “Što bi neko išao u inostranstvo da bi se vratio u našu malu državu?”, ali je sve to prekinula jedna od prisutnih studentkinja koja je pitala: “A da li postoji mogućnost da se ostane u inostranstvu?”. Mogu da pretpostavim koliko je osoba pomislilo istu tu rečenicu, nego je samo nisu izgovorili naglas.

Ovo je samo jedna od situacija koja vješto oslikava koliko su mladi ljudi željni inostranstva, a još više iznenađuje činjenica da su i nakon završenih studija spremni ostati u tim zemljama. Sa jedne strane ih ne možemo kriviti, svako ima pravo na svoj izbor i kreiranje budućnosti. Međutim, sa druge strane, postavlja se pitanje koliko onda zapravo talentovanih i inovativnih ljudi ostaje u našoj zemlji?

Niko ne može osporiti želju da se oprobamo u nečem novom, pa čak ni evidentnu veličinu i razvijenost određenih zemalja u inostranstvu. Ali, nekad se zapitam zbog čega toliko mladih ima želju što prije da napusti svoju zemlju? Onih koji ostaju u njoj je sve manje, a situacija bi mogla biti drugačija. Ispričana situacija od maloprije pokazuje samo jedan djelić koliko je važno da imamo obrazovane mlade ljude koji će se kad-tad vratiti u zemlju da bi na bilo koji način dali doprinos, i što je najvažnije – da bi ostali u njoj. Mada, iako je privremeni boravak u inostranstvu, i tada se plaća ta ‘čuvena karta’ koja po mišljenju mnogih donosi bolje iskustvo i profesionalno usavršavanje.

Kada prave planove u svojoj glavi, mladi obično imaju veoma malo, ili gotovo nijedan argument za ostajanje u svojoj zemlji. Jedno je sigurno – sistem bi bio mnogo bolji ukoliko bismo imali više talentovanih i kreativnih ljudi, koji bi svoje sposobnosti koristili kako bi pomogli i mijenjali stvari u društvu u kojem žive. Naravno, uz sve to stoji i činjenica da bi trebalo dati više prostora mladim ljudima kada je riječ o njihovom učestvovanju u tom istom društvu.

Kada sam upisivala fakultet, polovina društva iz srednje škole je već uveliko bila u planovima o odlascima na univerzitete u drugim državama. U jednom trenutku sam se osjetila kao da zaostajem, jer sam odlučila da svoje školovanje nastavim ovdje. Ali, vremenom sam shvatila da to ne treba da predstavlja prepreku. Odlučila sam da želim da se usavršavam svaki put kada mi se ukaže prilika – preko različitih obuka, kurseva i radionica, što stranih što onih na našem jeziku. Na kraju krajeva, stoji to da je našem društvu potrebna promjena, a ta promjena se ne može desiti ako je nema ko napraviti. Jer mladi su potrebni svojoj državi. Uz trud, rad i želju za promjenom, mladi bi mogli stvoriti državu u kojoj se radije ostaje, nego ide “glavom bez obzira”.

Pomalo kliše izjava koju smo oduvijek slušali jeste da ‘Na mladima svijet ostaje’. Možda su mladi i te kako zapamtili ovu rečenicu, sa velikim akcentom na riječ svijet. Pomalo je tužno koliko imamo slučajeva uspješnih ljudi koji su iz Crne Gore, a koji se danas nalaze van nje. Ipak, realnost je da nam taj svijet i nije toliko bitan koliko želja koju imamo za inovativnošću i uspjehom. Gdje god da odemo, mi ćemo i dalje imati iste korijene i navike. Zašto onda ne dati šansu zemlji u kojoj smo proveli najveći dio našeg života?

Kada kao mladi shvatimo značaj našeg doprinosa u matičnoj zemlji, možda ćemo jednog dana čuti riječi budućeg nesuđenog studenta u inostranstvu koji iznenada mijenja mišljenje i govori “Otkažite kartu, ostajem”.