Lund, Švedska

5. maj, 1944.

“Poštovani gospodine Vukanoviću,

Nadamo se da ste Vi i Vaša porodica zdravi i na okupu. Duboko pogođeni situacijom koja se odvija širom svijeta, ovim putem Vam iskazujemo saosjećanje. Možda ne uskoro, ali vjerujemo kako će osvanuti jutro koje za sobom neće nositi ostatke nemira i katastrofe koje su danas prisutne.

Sveučilište Lund je duže vrijeme proučavalo Vaše radove i moramo priznati da smo oduševljeni Vašim umijećem. Ovdje veoma uvažavamo znanje poput Vašeg. Stoga, nadamo se da ćete se odazvati našoj predvidivoj ponudi, a mi ćemo Vas dočekati raširenih ruku. Smatramo kako znanje i vještine koje posjedujete trebaju biti prenošene i na druge koji su voljni učiti.

Pružili bismo Vam sigurno prebivalište, kao i mjesto na sveučilištu gdje bi narod sa svih krajeva svijeta dolazio da pokupi Vaš nauk. Karte za put su spremne, a mi Vas pozdravljamo u nadi da ćemo se solidarisati na obostrano zadovoljstvo.”

Prof. Johan Berg

Sveučilište Lund

Dragaš je ležao na starom i iskrivljenom krevetu, licem okrenut ka jastuku, pokušavajući da zaspi. Katkad bi se okrenuo na drugu stranu, ubjeđujući sebe kako je neudoban krevet razlog njegove nesanice. Pismo koje je stiglo ranije tog dana još uvijek je ležalo neotvoreno na stolu, a preko njega je bila bačena nekakva krpa. Vjerovatno je Dragaš na taj način pokušao da od sebe sakrije ono što ga muči, mislio je kako njegovi nemiri nestaju onda kada nijesu u vidokrugu. Međutim, oni tada samo prelaze duboko u ljudsku svijest gdje se, onako krupni i nemilosrdni, koprcaju i trzaju, ne bi li stavili sebe na prvo mjesto, pokopavajući za sobom svaku drugu misao. Voštanica na stolu u ćošku sobe je treperila zbog laganog povjetarca koji je ulazio kroz poluotvoren prozor i pukotine na zidu. Dragaš je ustao sa namjerom da je ugasi, ponovo lažući sebe kako će mu to možda pomoći da utone u san. Oslonio se rukom na sto i pogledao oko sebe, kao da po prvi put vidi sobu u kojoj spava od rođenja. To je bila mala soba u loše ozidanoj kući od kamena u kojoj je i njegov otac za života boravio, a sagradio ju je Dragašev kurđel, s tim da je mnogo puta bila dorađivana. Vrata napravljena od starih, nepravilno naređanih dasaka, nijesu nikada mogla u potpunosti da se otvore, zato što je iza njih stajao drveni kredenac koji je služio za odlaganje odjeće i crevlja. U lijevom ćošku sobe se nalazio krevet, a u desnom je bio radni sto. Kao i većina kuća u to vrijeme, ova je, takođe, imala izbu umjesto podruma, pa se u Dragaševoj sobi mogao osjetiti vonj ovaca i koza koje su tamo boravile.

Iako nije naučio na bolje, ovog puta je Dragaš bio ogorčen svime što ga okružuje više nego obično. Dohvatio je zarđalu, izgrebanu tabakeru iz ladice i iz nje izvadio prethodno loše smotanu cigaretu. Povukao je jak dim, pa ga izbacio kroz nos i na kraju je otvorio pismo. Već je po samoj poleđini koverte naslutio šta će u njemu biti navedeno i unaprijed je znao svoj odgovor, ali je odlučio da ga ipak pročita, ne bi li se osjećao manjim kolebljivcem. Neurednim, prljavim noktima je zgrebao voštani pečat sa koverte. Čitajući pismo, pravio je grimase, grčio se i zamišljao kako je izgledao čovjek koji ga je napisao. U nekim trenucima bi nešto promumlao ili sarkastično naglas pročitao dio pisma. Nakon što je završio sa čitanjem, ustao je sa stolice i ugasio cigaretu. Uhvatio je par krugova po sobi, mrmljao je nešto, pa je ponovo legao na krevet.

“Bogobitniče!” šaptao je sebi u bradu. “Prokletog li vremena, a još prokletijeg čeljadeta!”

Naslonio je glavu na jastuk, grizao je unutrašnju stranu obraza i nervozno je provlačio prste kroz kosu.

“Urlaj, Dragaše! Stenji, ali se povijaj! Zainatiš li se, slomićeš se!

Zamislio je, na momenat, inostranstvo. Zamislio je velik grad, mnoštvo ljudi i mir. Vidio je sebe, na trenutak, tamo među njima. Potom se sjetio džade kojom je sa ocem išao, čuvajući stoku. Sjetio se svojih želja i maštanja dok je još bio dijete. Shvatio je da su snovi uvijek isti, nevezani su za godine koje punimo. Očekivanja su ono što se mijenja. Tiho je opsovao svoj život, opsovao je bijedu i rat.

“Neka dođavola ide i nauk i znanje! Od bure nikakve vajde nema.”

Oči su mu vlažile, ali uvijek kada bi dospio u takvu situaciju, pomislio bi kako ga otac odnekud posmatra i osuđuje. Tako da je i ovog puta svoj ponos postavio kao čelični zid između emocija koje su krkljale u njemu i spoljašnjosti. Pogledao je još jednom u tu otmenu, sivu kovertu, ustao je sa kreveta i ponovo joj prišao. Rukama je dodirivao glatku površinu tog papira, kao da je pokušavao fizički da osjeti slova ispisana na njemu. Divio se savršenom rukopisu. Zamišljao je Lund kao jednako savršen, besprijekoran i opčinjavajuć grad. Naposletku je iz fioke izvadio parče neke stare hartije svijetlo žute boje, kao i njegovo omiljeno pero za pisanje.

Ovu priču sam nekoliko puta čula od dede, često je pričao o prijatelju koji je odbio priliku za “savršenu” budućnost zbog porodice i rodoljublja. Kada sam vidjela Vaš konkurs na Instagramu, pomislila sam da bi bilo zanimljivo dodati detalje u tu priču uz koju sam odrasla.  Naravno, većina detalja, kao I imena likova su samo plod moje mašte.

****************

Ovaj esej objavljujemo u okviru konkursa na temu “Otkažite kartu, ostajem”. Svaki pristigli esej objavićemo u ovoj rubrici i prenijeti u izdanjima portala PCNEN na društvenim mrežama. Eseje objavljujemo u autentičnoj formi, s tim što su prethodno lektorisani i uklonjene grube gramatičke i pravopisne greške i propusti. Eseje objavljujemo redosljedom kojim su pristizali. Tri najbolja eseja biće novčano nagrađena