Ljudi se dijele na kukavice i heroje. Razlika među njima je apsolutna. Kako istinski da vole nikad neće naučiti kukavice – to znaju raditi samo heroji. Herojstvo nije otići u neku daleku zemlju u potrazi za boljom budućnošću, već pronaći sebe u svojoj domovini punoj ljepota i neprocvjetalih kadifa životnih prilika. Herojski nije kad napustiš svoje roditelje nemoćne, kad napustiš ljubimca zbog njegove starosti ili državu i buduća pokoljenja zbog svog materijalnog statusa.

Nazvah aerodrom u srcu svom i rekoh im da otkazujem kartu za „bolji“ život u inostranstvu. Javila mi se neka pričljiva gospođa iz moje podvijesti na nekom stranom jeziku koji samo moje srce razumije i rekla da može, ali me upita zašto želim da otkažem unaprijed plaćenu kartu tuđih želja. Rekoh joj, dragi moji čitaoci, sve ono što ćete vi pročitati kroz nekoliko sljedećih paragrafa.

Svake godine je sve veći broj mladih ljudi koji napuštaju svoju domovinu, svoju Crnu Goru, a Crna Gora nikad nikog nije napustila. Nikad nikog nije ostavila da trune. Ti mladi danas traže neki svoj beskrajni plavi krug i u njemu zvijezdu, ali je skoro nikad ne pronađu, jer taj krug je u njihovim mislima i njihovom srcu, a ne u nekoj drugoj, i kako oni misle, industrijski razvijenijoj državi. Dok se crnogorska zastava vijori na vjetru postojanja crnogorske države, neki Crnu Goru nose samo u koferu. Po koje parče njeguške pršuti koje im je majka kupila na pijaci od jedne starice koja se tresla na hladnoći prodavajući namirnice iz svoje sušnice na trošnjavom i čađavom tavanu, kako bi obezbijedila svojoj unuci po koji slatkiš jer u školi ima sve petice, jedan par vunenih čarapa koje im je komšinica za Božić kao poklon isplela s ljubavlju i željom da ne prehlade tokom hladnih januarskih dana, malo kobasice samljevene na starocrnogorski način uz dosta jakih začina, posteljinu koja se izlizala od spavanja na njoj i dosta stvari svjetske mode da prikriju tamo svoje istinsko porijeklo – prikriju svoje dugo crnogorsko korijenje i potkresane grane domovine.

Kao srednjoškolac često sam pomišljao o napuštanju Crne Gore i životu u inostranstvu kao najboljoj mogućoj odluci. Prevario sam se. Najljepše je kada znaš gdje pripadaš. Da sam otišao iz Crne Gore, ne bih pripadao nigdje. Ne bih nigdje pronašao svoje mjesto. Ovi koji odu iz Crne Gore treba prvenstveno da znaju da im je upravo ona dala planinske izvore vode za njihovu svjetsku žeđ, krtolu krompira iz ispucale zemlje za njihovu svjetsku glad, topli dom na kršovitoj podlozi za njihove svjetske ambicije i majčinski zagrljaj postojanja za njihove usamljene duše. Crna Goro, opraštaš li im što su te napustili?

Ova gospođa iz podsvijesti me upita: „Zašto sam konkretno odlučio ostati u Crnoj Gori umjesto da pođem i živim u inostranstvo kao većina mojih vršnjaka?“. Zbog toga što ovo crnogorsko sjeme sa zametnutom klicom u Crnoj Gori, treba tu i plodom da počiva, te stoga ću slobodno citirati Petra II Petrovića Njegoša i reći: „Tamo gdje je sjeme klicu zametnulo, onde neke i plodom počiva.“ Bio sam ja jednom u Njemačkoj, ali Njemačka nema ono što Crna Gora ima. Nema nikakve bakice ispred drvene kužine gdje ljeti peče ćufte za unučiće da te pozove na času hladne izvorske vode tokom vrelog julskog dana, nema neke visoke bukve da nakon napornog dana branja borovnica sjedneš u hlad, u toj tolikoj Njemačkoj nema mjesta koje možeš nazvati svojim. Tamo ništa nije tvoje. Čak, ni tvoje ime više nije tvoje. Akcentovaće će ga pogrešno. Tvoje divno ime postaće predmet smijeha. Đedovi su mi prolili znoj i krv na crnogorskom tlu, zar treba da gazim tuda i kažem: ova država mi ništa nije dala, ova država nije za mene, ova država je najgora država na svijetu, ova država nije moja domovina? Crna Gora je kolevijevka antifašizma na Balkanu. Ne napuštam je zato što smo bili najsiromašnija od svih zemalja bivše SFRJ, a pokazali najbogatije primjere čojstva i junaštva. Pitate se kako to? Sami Marko Miljanov je kroz svoje anegdote pokazao kako Crnogorci brane druge od sebe više li nego sebe od drugih.

Oj, svijetla majska zoro, majko naša Crna Gora, oprosti nam na našim nepromišljenim odlukama. Oprosti nam što ne znamo da te volimo, ne znamo da te cijenimo, ne znamo da tvoju ljubav zavrijednimo. Oprosti im što te ne vole, majko. Oprosti nam svima! Mada, ja znam da ćeš nam ti sve oprostiti. Majka si. Brineš o svojoj djeci i voliš ih beskrajno, pa kakva god ona bila.

Vjerovali mi ili ne, svako brdo, jezero, planina, rijeka i osoba na crnogorskoj teritoriji imaju neku svoju priču i imaju svoj glas. Možda nijesam napustio Crnu Goru jer mi je Stanjevo brdo reklo da Crnoj Gori trebaju mladi poput mene i da će na tom brdu porasti još veliki broj visokih stabala trešanja s preukusnim plodovima boje crvenog korala, te bi bila šteta da se ne osladim istim. Možda jer mi je Zminje jezero pokazalo u snu sve svoje biodiverzitetske ljepote koje još nijesam vidio i jer sam sanjao da mi je upravo tu neki plavi leptir rekao da njegov život traje samo dvadeset četiri časa i da mu je žao što nema više vremena da se divi Crnoj Gori. Šta ako sam ja gusjenica koja tek treba da postane leptir? Možda ostajem ovdje jer sam jednog dana gledao Komove i sjetio se djetinjstva i bakine priče kako se narandžasta boja njenih breskvi vidjela s Komova četrdesetih godina kad je pobjegla u jednu pećinu sa svojom djecom zbog ratnog stanja u državi. Možda ostajem zbog toga što Lim stalno teče, ali uvijek izvire iz Plavskog jezera. Možda ostajem i jer moj život stalno teče, ali izvorište je jedno. Crna Gora. Možda jer u Crnoj Gori postoji toliko osoba kojima je potrebna pomoć, a na meni je kao pravom građaninu svoje države da im pomognem i ostanem ovdje – ostanem ovdje kako bih društvo mijenjao nabolje ili bio na putu mijenjanja, jer promijeniti nešto u potpunosti je nemoguće, ali biti na putu ka temeljnoj promjeni je uvijek moguće.

Gospođa iz podsvijesti samo citira Seksta Propercija i reče: „Što da lijepa o onome kažem kome je njegova domovina mala.“ Nakon tog njenog citiranja, probudih se. Zagrlih mamu. Zagrlih tatu. Pojedoh tri priganice koje je baka spremila, malo njeguške pršuti i obukoh vunene čarape kako ne bih prehladio. Pogledah u stranu i vidjeh sestru kako jede slatkiše koje joj je baka kupila, jer ima sve petice u školi. Srce zaigra. Ostajem.

****************

Ovaj esej objavljujemo u okviru konkursa na temu “Otkažite kartu, ostajem”. Svaki pristigli esej objavićemo u ovoj rubrici i prenijeti u izdanjima portala PCNEN na društvenim mrežama. Eseje objavljujemo u autentičnoj formi, s tim što su prethodno lektorisani i uklonjene grube gramatičke i pravopisne greške i propusti. Eseje objavljujemo redosljedom kojim su pristizali. Tri najbolja eseja biće novčano nagrađena.