Svako od nas tokom čitavog života traga za srećom i ispunjenošću koja je svojstvena svakom ponaosob. Ciljevi koje postavljamo, ideali kojima težimo, put koji tražimo i obasjavamo, su samo neki od elemenata te sreće koja je, naizgled, na našim prostorima, nedokučiva i nedostižna. Zašto je to tako? Zašto ne težimo ka tome da društvo i država u kojoj se obrazujemo i stvaramo, bude još bolja, pravednija, humanija i ljepša zahvaljujući nekom čovjeku?

Još od završetka srednje škole se susrijećem sa dvije grupe determinističkih mišljenja mladih ljudi. Prva grupa život i obrazovanje ovdje vidi kao ustaljeni obrazac ili šablon koji striktno treba, u stopu, pratiti. To je odabir fakulteta, sticanje diplome i pronalazak posla. Druga grupa ne odstupa i ne vidi dalje od gvozdenih, zarđalih okvira da ovdje nikad ne može biti bolje. Jedno im je zajedničko, a to je da ne postoji energija, hrabrost i, ono što je najvažnije, inicijativa i želja za suprotnim stanjem. Inspiraciju i kompetentnost za iznošenje ovakvih stavova i mišljenja sam pronašla u činjenici da sam i sama mislila tako određeni period, te da sam i ja napustila matičnu zemlju dva puta (doduše, uvijek sa pritajenim ciljem da se vratim).  Tokom, a i poslije takvih iskustava, sam se osjećala kao da postoje neki nevidljivi okovi koji me drže gdje god otišla i stežu da se vratim nazad. Malezija, država u jugoistočnoj Aziji, kao moje prvo iskustvo, poslužila je da oslabim te okove i prilagodim se potpuno drugačijem načinu života, narodu i kulturi. Počevši od diverziteta u svakom smislu, kulturološkog šoka, ljute i začinjene hrane, upoznavanja drugih religija, slušanja 3 jezika koja se prepliću na dnevnom nivou, moja svakodnevnica je postala u potpunosti drugačija. Znala sam da će period u trajanju od 7 mjeseci koje sam provela tamo da bude na početku težak, a zatim i izazovan, što mi je davalo dodatnu motivaciju, osjećaj euforije i nadu da ću sve ideje koje sam tamo sakupila moći da prenesem ovdje. Na kraju, postala sam osoba koja je privremeno ‘’iskočila’’ iz već izgrađenih balkanskih i evropskih okvira a vratila se među iste, sa proširenim vidicima, otvorenijim umom i načinom razmišljanja, drugačijim idealima i novim ciljevima. Svjesna, ali ne dovoljno, svog potencijala, sebe sam vidjela i doživljavala u budućnosti kao intelektualca i revolucionara promjena u društvu, a kako želim i da svi mladi ljudi sebe vide i zamišljaju. Ne kao nekog ko ne može uticati ni na šta, kao nekog čiji se glas ne čuje, ko misli da neće biti dovoljno poštovan i cijenjen, ko ne može da učestvuje u donošenju odluka, jer ako sebe tako vidimo, znači da nismo ni pokušali. Znači da je taj stav ostao ukorijenjen u meni i da biva prenešen sa generacije na generaciju i da je potrebno zaustaviti dalji tok. Budućnost ovdje jeste daleko od idilične, ali svakako da nešto što stvorimo možemo manifestovati u lijep, ugodan i ispunjen život.

Nakon ovog iskustva, završetka dvije godine fakulteta, na trećoj sam se odlučila za Erasmus+ razmjenu u trajanju od 5 mjeseci. Litvanija je zemlja koja nije zahtijevala da napustim sve okvire, već da se u neke dodatno ušuškam. Bivajući članica Evropske Unije, država na sjeverozapadu Evrope sa klimom na koju mi sa Balkana nismo navikli, naučila me da se prilagodim urbanizmu, načinu života ispunjenim redom, disciplinom i pravilima, podnoseći temperature koje su dostizale i do –30 stepeni Celzijusa. Naučila me da se ne iznenađujem koliko ljudi na ulici nemaju topli izraz lica, ne pokazuju ljubaznost, ukoliko nisu spremni prvi da započnu konverzaciju, budu ekstrovertni ili stiču nova poznanstva. Litvanci su kadri da pomognu uvijek, samo ako vi to tražite od njih, da razvijaju dalji tok konverzacije samo ukoliko ste vi bili inicijator iste, i da sklope novo prijateljstvo ukoliko trud dolazi prvobitno sa vaše strane. Nasuprot tome, mi nismo takvi. Oba iskustva su dodala nove i raznovrsne finese u moj već ukorijenjeni način razmišljanja, ali jedna je zajednička, a to je da smo prosto DRUGAČIJI. I kao takvi, komunikativni, puni energije, entuzijazma, optimizma, ogromnog potencijala i znanja, treba da pustimo taj lanac prošlosti koji nas steže i da se okrenemo budućnosti. Prihvatajući ustaljenu normu da ‘’ovdje ne može biti bolje’’ i pakujući kofere za neki bolji svijet, na tlu koje nama nije poznato i na kome nismo porasli, može samo da ostavi ožiljak i kajanje za onim što nismo pokušali i učinili, a mogli smo. Voljela bih da shvatimo da smo mi glavni akteri ovog društva i države i da jedino sa nama može biti bolje. Jedino mi možemo napraviti promjenu, doprinijeti boljoj budućnosti, ne samo za nas, već i za našu djecu sjutra, izboriti se za sve što je potrebno i samo smo mi odgovorni pojedinci u ovom globalnom kolektivu. A, ako odemo, kome sve ovo ostaje? Kome ostaje tlo na kom smo se podigli, djetinjstvo koje smo doživjeli, znanje koje smo upijali, vještine koje smo ovdje stekli?

Mahatma Gandhi je rekao: ,,Ukoliko želite da promijenite svijet, počnite sa sobom.’’ Usudite se da odete, ali sa ciljem da se vratite i da sa steknutim iskustvima razvijete nove, fundamentalne ideje sa kojima ćete postati vizionari i krenuti u individualni preobražaj. Taj individualni preobražaj i reforma biće gradivni elementi i platforma atmosfere koja nam je potrebna za bolji život.

****************

Ovaj esej objavljujemo u okviru konkursa na temu “Otkažite kartu, ostajem”. Svaki pristigli esej objavićemo u ovoj rubrici i prenijeti u izdanjima portala PCNEN na društvenim mrežama. Eseje objavljujemo u autentičnoj formi, s tim što su prethodno lektorisani i uklonjene grube gramatičke i pravopisne greške i propusti. Eseje objavljujemo redosljedom kojim su pristizali. Tri najbolja eseja biće novčano nagrađena.