Od davnina je čovjek imao potrebu da se seli. Ako ti zemljište nije plodno, ili ti je u pećini previše vlage, spakovaćeš porodicu i krenuti ka Suncu. Evoluirali smo od pračovjeka, mada su neke crte ostale tu u nama, tako i ona da idemo trbuhom za kruhom. Crna Gora prednjači po broju mladih koji je svake godine napuštaju. Nezadovoljni životnim standardom, političkim sistemom, zdravstvom , obrazovanjem. Žele društvo u kome su svi segmenti bolji nego kod nas.

Možda djetinje naivno vjerujem da tu gdje smo se rodili tu i pripadamo. Da je tu prirodno najbolje za moje tijelo, za moju kožu. Da mi je vazduh najčistiji sa naših planina. Naša hrana mi je najukusnija. Mogu da osjetim miris proljeća, mogu da jedem neprskano, znam kako izgleda domaća životinja, imam prilike da vidim netaknutu prirodu i Sjevera i  Juga, u jednom danu.  Nisam vođena patriotizmom, niti se osjećam kompetentno da ikome pričam šta da radi. Pravog puta nema, niti prave odluke, idealnog društva nema jer prvo treba shvatiti da smo to društvo upravo Mi sami, taj napredak kreće od nas, i ono bolje sjutra nije neka destinacija do koje moramo doći, nego jedan proces u kome učestvujemo . Ako je cijev pokvarena možda je rješenje da se zaprljaš i promjeniš je. Moj stav je vođen isključivo mojim iskustvom. Upoznala sam razne kulture i nacije, i par godina živjela u multietničkoj sredini van granica svoje zemlje. Čovjek može da zaradi. Čovjek može da radi duple smjene, može da stekne pozamašno bogatstvo. Čovjek može i da putuje. Može da bude srećan i da se smije na tim putovanjima.  Ali čovjek može da izgubi pripadnost. Može da zaboravi na svoje korjene i da se otuđi, i onda se pita ko mu je to rekao da je tuđe ljepše ?  Volim da ujutru popijem kafu na miru, sa pogledom, sa nekim od prijatelja ili porodicom. Da pričamo o politici i o tome šta nam je u zemlji i kako je skupština smiješna. Za mene je ta kafa privilegija. Volim naš jezik i volim našu muziku. Volim naš mentalitet i po malo sam umorna da ljudima prevodim svoj duh.  Sigurno su generacije prije mene imale priliku da idu, ali da su otišli šta bi nam ostalo? Istorija, rame uz rame sa tradicijom, su dio svih nas, a nijedna nije samonikla.

,,Kod kuće imate i prošlost i budućnost. U stranoj zemlji postoji samo jedan prisutan.” (L.Hirschfeld)

Kao što naslov kaže, otkažite kartu, ostajem.  Znam da Crnoj Gori fale putevi, rasvjeta, vjerovatno i fabrike i avioni i kamioni. Svjesna sam da je kod nas dosta stvari manjka i nije kako treba.  Bolnice nam prokišnjavaju, a mediji to sve farbaju. Kada bih krenula da nabrajam, naišla bih na bezbroj razloga da odem. Šturo i prosto da svedem stvari. Ako bih opet napustila Crnu Goru, to bi bilo za bolje sjutra. Šta je to bolje? Definiši bolje. Osvjestim se i probudim i shvatim izlizanu frazu da se to bolje ne odnosi samo na materijalo. A šta je sjutra? Dok dođe to sjutra ja sam propustila ljeta kupajući se u mom moru, i hladna točena Niksićka I žurke na Adi, I skijanja na Žabljaku.

Znam sa sigurnošću da su tamo negdje gradovi veći, i sijaju. Zgrade su ogromne i puno je auta. Ali kad odatle pogledam nebo, ja od blještavila ne vidim zvijezde.

 ****************

Ovaj esej objavljujemo u okviru konkursa na temu “Otkažite kartu, ostajem”. Svaki pristigli esej objavićemo u ovoj rubrici i prenijeti u izdanjima portala PCNEN na društvenim mrežama. Eseje objavljujemo u autentičnoj formi, s tim što su prethodno lektorisani i uklonjene grube gramatičke i pravopisne greške i propusti. Eseje objavljujemo redosljedom kojim su pristizali. Tri najbolja eseja biće novčano nagrađena.