Kroz nepregledne šume koraci se gube, gospodara krša nema, prolaznika samo čeka tužna slika. Ni sjena ne ostade da pohodi napuštena I ugašena ognjišta.Vile pred vihorom vremena novih zaćutaše, ne pjevaju pjesme junaštva I slave. Nema nikog da gordo I prkosno svoje skromno ime ljubi.

Zemljo pusta, majko nerotkinjo, gdje su ti djeca? Ostade sama I preplašena, u čamotinji ti se pogled gubi. Decenijama svoju propast snivaš, ne bi li je dosanjala. Zar ne vjenča sinove hrabrošću I kćeri plemenitošću? Slobodom vjenča more, I svaki svoj pedalj. Pored svih tvojih krvnika I zlobnika koji te ruže, zlo misle I govore, ti hoćeš da kolijevka zamukne. Preni se iz sna I zivi, Sloboda ti je ime. Ljepota tvoja dah otima, I biva najljepša poezija. Neshvatljiva, a prosta, svoju dušu kriješ stidljivo u svakome listu I talasu. Na proplancima tvojim, po gorama I moru duhovi prošlosti jos žive. Istorija I budućnost definiše, nije sramota pasti vec odustati. Lojalnost sebi I svome si pokazala, došlo je vrijeme I da ti se to uzvrati. Ratovi ne prestaju ,jer zivimo I radjamo se u njima, vec samo svoje oblike mijenjaju. U ovome ratu apsurda, junakom se neće nazvati onaj koji ide, vec onaj koji ostaje.

“Đe je zrno klicu zamentulo onđe neka I rodom počine”, amanet predaka živi I opstaje u nama. Svaka njihova žrtva nije I ne smije biti uzaludna, oni su znali za šta živote daju. A mi moramo znati, kud god da odletimo, gnijezdu se vraćamo. Zemlja krvlju natopljena kroz vjekove, tek će da procvjeta.

****************

Ovaj esej objavljujemo u okviru konkursa na temu “Otkažite kartu, ostajem”. Svaki pristigli esej objavićemo u ovoj rubrici i prenijeti u izdanjima portala PCNEN na društvenim mrežama. Eseje objavljujemo u autentičnoj formi, s tim što su prethodno lektorisani i uklonjene grube gramatičke i pravopisne greške i propusti. Eseje objavljujemo redosljedom kojim su pristizali. Tri najbolja eseja biće novčano nagrađena.