I dok su točkovi mog ionako istrošenog kofera sigurno udarali o ulicu u kojoj sam odrastao, moji koraci su ovoga jutra bili istrošeni i nesigurni. Po ko zna koji put sam se uputio niz kaldrmu budućnosti, a razlika je bila u tome što ovoga puta odlazim zauvijek. Ovoga puta sam sigurno odlučio da krenem dalje, sam, u nepoznato, i polako se mirio sa gorkom činjenicom da ću odlaskom iz svoje zemlje biti stranac u njoj, kad se jednom ponovo vratim.

I dok sam polako koračao ka obližnjoj autobuskoj stanici, navirala su pomiješana sjećanja za onim što je prošlo, za onim što ostaje za mnom, kao da to nije moj život, već kao da sam tu svratio kao gost, koji je napravio uvod u nešto što tek slijedi, u neki novi put. Nijesam mogao da ne primijetim da duž moje ulice stoje mnoge usamljene kuće, spuštenih roletni i zatvorenih vrata, iz kojih se više ne čuje ni galama, ni smijeh, a ni po koja suza. Ne bi me to mnogo zamaralo da ne znam da su to kuće mojih prijatelja iz djetinjstva, mojih kolega sa studija, koji su napustili svoje rodno mjesto, u potrazi za nečim boljim, u potrazi za sobom, jer su ovdje među svojima bili neshvaćeni, neprimijećeni, odgurnuti… Zamišljeno gledam u te obrise prošlih vremena, davnih uspomena i sve nesigurnije koračam dalje, jer autobus samo što nije stigao. A ja kasnim… Kasnim, jer želim da zakasnim, kasnim, jer ne želim da odem.

Dok koračam polako naprijed, sjećam se mnogih od njih, čak im i imena pamtim. Mnogi su sada sjajni ljekari negdje daleko van Evrope, mnogi sjajni umjetnici, a neki čak drže časove Istorije francuskim studentima i uče ih njihovoj sopstvenoj kulturi. Zamislite, neko iz male zemlje kao što je Crna Gora, bude prvi, bude najbolji i bude izabran da baš on podučava generacije neke zemlje. Tužno je samo što ne podučava generacije svoje zemlje, one u kojoj je odrastao, one u kojoj se školovao, one u kojoj se prvi put zaljubio, one u kojoj se prvi put nasmijao i zaplakao… Ne mogu da se ne zapitam, šta se to desi jednoj zemlji, pa da ono najbolje poklanja drugima? Šta se to desi jednoj zemlji, pa vremenom izgubi mladost i počinje da nestaje? Šta se to desi jednoj zemlji, pa ne okreće glavu ka onome najvrijednijem što ima? Šta se to desi mojoj zemlji odjednom…

Iz obližnje kafane gdje su se stalno okupljali mnogi istrošeni ljudi, možda neki izgubljeni u  hladnom jutru crnogorskog sjevera, dopirale su razne riječi, koje kao da su baš tražile mene, da mi još jednom kažu da treba da odem. Ranom zorom, uz po koju rakiju, ponovo su se prebrojavali, koliko ih je naših za stolom, a koliko je izdajnika. Nasmijao sam se onome što sam čuo i nastavio dalje, jer, autobus samo što nije stigao, a stanica je sve bliža, odmah tu iza ugla…

U daljini vidim krovove moje Gimnazije, škole iz koje sam potekao i koja me je oblikovala i usmjerila dalje. Sjetio sam se svega, od prvog koraka u njoj, do onog posljednjeg, kada smo u svečanim odorama prošetali ulicama grada, puni radosti, puni nadanja da će sjutra biti bolje, jer, tako su nam rekli na televiziji, da biće bolje, već sjutra će biti bolje. Odjednom, poznat glas mi prekinu koračanje. Bila je to moja majka, koja je trčala da mi kaže da sam zaboravio pasoš. Okrenuo sam se, ona je već bila tu, požurila da ne bih zakasnio.

„Zaboravio si pasoš“, kaže, „bez toga ne možeš nikuda“. Uzeo sam pasoš, bez ijedne riječi, samo sam je ponovo zagrlio. Ona je zaplakala, još jednom. „Idi, ne osvrći se na mene, ti znaš da su ovo suze radosnice, jer ideš tamo gdje će ti biti bolje“. Vratila se nazad i kao da sam osjećao da se okreće da me isprati pogledom, da me još jednom vidi uživo, jer ko zna kad ću ponovo doći. Nikad ne znamo šta nas čeka i šta nam nosi sjutrašnji dan, nego, što god dođe, tome smo naredni.

Stigao sam na autobusku stanicu. Počinje da pada kiša, a meni moje misli ponovo ne daju mira. Ima li razloga da ostanem, pitam se… Je li vrijeme da odem ili da ostanem… Je li moguće da sve što sam do sada radio nema smisla u mojoj državi? Kome je ostavljam, u kakve ruke je prepuštam?

Da li da odem ili ostanem… Vidim ponovo poznata lica. Ulaze u autobus, svako na svoju stranu, pozdravljaju se sa svojima i ostavljaju dio sebe zauvijek zakopan tu, gdje su odrasli, tu, gdje ih je sudbina vezala sve ove godine. Uvijek sam govorio da kada bi stanice mogle da govore, čitava priča bi bila ispunjena tugom. Tugom prouzrokovanom rastancima, odlascima i posljednjim mahanjima, pogledima kroz zamagljene prozore i suzama koje se zadržavaju, vriskom koji ćuti, da ne odjekne daleko…

Na razglasu se čuje i posljedji poziv za ulazak u autobus, koji, čini mi se, samo još mene čeka. Kao da je ovoga jutra samo zbog mene došao, da me odveze daleko, jer tamo negdje će biti bolje, mnogo bolje. Možda ću tamo negdje zavrijediti pažnju diplomama, desetkama i znanjem. Možda tamo negdje sunce jače sija i vedrija su neba.

Autobus polazi, ja ostajem, kiša pada sve jače i jače. Ni sam ne znam zašto ovo radim, ali ja ne želim da odem, biram da ostanem, iako je razloga sve manje. Ipak, nešto mi govori da treba da ostanem, da nije moje negdje tamo daleko, već ovdje, gdje sam rođen. Ostanak ovdje je moja dužnost možda, jer neko mora i da ostane…

Uzeo sam svoj kofer i krenuo nazad kući. Kofer je sada bio mnogo lakši nego prije kad smo trebali da idemo. A lakši sam bio i ja, koraci poletniji, a srce punije. Ipak, ni broj koraka se više ne može mjeriti sa brojem mladih ljudi koji su otišli iz Crne Gore, svake godine se taj broj uvećava, a želja za odlaskom i novih generacija sve je veća.

A toliko je sjajnih ljudi među svima nama. Ovako mala zemlja, a tako široki talenti, teško da se nešto slično može naći bilo gdje drugo u svijetu. Odlučio sam da ostanem, sada je na mene red. Koračam polako ka svojoj kući i razmišljam zašto sam ovo uradio, zašto sam odlučio da ostanem…

Ostajem, jer želim da se borim sa vjetrovima. Ostajem, jer mislim da su godine uložene u obrazovanje bile vrijedne truda. Ostajem, jer sam potreban svojoj zemlji. Ostajem, jer sam potreban sebi i drugima. Ostajem, jer ne volim da se predajem. Ostajem, jer mislim da ću naći svoje mjesto pod crnogorskim nebom. Ostajem, jer mislim da mogu mnogo dati svojoj državi. Ostajem, jer mi je važno da se moje mišljenje čuje. Ostajem, jer mislim da zajedno možemo mnogo. Ostajem, jer mislim da imamo potencijal za napredak i da možemo bolje. Ostajem, jer nije vrijeme za mene da odem. Ostajem, zbog svih ovih ulica, uspomena i ljudi. Ostajem, zbog kolijevki i grobova. Ostajem, jer je na mene došao red. Ostajem…

Kiša je padala sve jače i jače, a ja sam žurio da zaobiđem i kišne bare na ulici i da što manje pokisnem, iako sam znao da mi ni jedno ni drugo pomoći neće. Ali, tako je često u životu, radimo stvari za koje znamo da nijesu vrijedne truda. Međutim, nastavljamo dalje, idemo naprijed, pa dokle se stigne. Približavam se svojoj kući, radostan, ispunjen neopisivom srećom, jer sam se vratio, iako nijesam ni otišao. Ali dovoljno je bilo i onih nekoliko stotina koraka do stanice, pa da mi čitav život prođe kroz glavu. Ovoga puta ostajem, jer mislim da će ono što dolazi biti vrijedno truda. Ja sam, izgleda, određen da ostanem, da budem slamka među vihorove, ali ona koja odolijeva svakom nevremenu.

Ulazim u kuću, tišina. Čujem samo zvuk sata, koji mi nagovještava da moje vrijeme tek dolazi. Otvaram vrata od dnevnog boravka, spuštam kofer. Majka sjedi za stolom i lista stari porodični album, po dobro ustaljenoj navici, kada neko drag odlazi.

„Dobro jutro još jednom“, rekoh uz osmijeh. Majka se okrenu i ponovo zaplaka. Ostajem. Ovoga puta zauvijek.

**Posvećeno svima onima koji su morali da napuste svoja ognjišta i odu daleko, u nepoznate svjetove. Zajedno možemo sve. Rastavljeni smo slabiji.

****************

Ovaj esej objavljujemo u okviru konkursa na temu “Otkažite kartu, ostajem”. Svaki pristigli esej objavićemo u ovoj rubrici i prenijeti u izdanjima portala PCNEN na društvenim mrežama. Eseje objavljujemo u autentičnoj formi, s tim što su prethodno lektorisani i uklonjene grube gramatičke i pravopisne greške i propusti. Eseje objavljujemo redosljedom kojim su pristizali. Tri najbolja eseja biće novčano nagrađena.