Prihvatilište s okom što ga gvozdene rešetke odvajaju od majke, prihvataju sve grešnike I ni jednu nevinu osobu.

Ljudi su čudni, niti žele da žive niti žele da umru. Sa unakaženim licima gdje im usne zauzimaju cijela tijela i sve čemu mogu da se nadaju su upravo te riječi kojima bi nekome uskratili dah.

Osjeti se takav mlaz vrelih riječi i ne možeš a da se ne opečeš, I boli, a ti stežeš ne bi li bol prestala. Al’ uzalud kad takvi kao mi uvijek zanemare bolje da bi bili što dalje od te rane.

I ja sam bila tu, nedavno, sama. Gledah obalu što tapše more po ramenu i na sekund zaželjeh da sam tamo. Sa druge strane gdje me sunce ne gleda, sa druge stane gdje ničeg nema.

Zaželim I ja da ne živim, pa bolje tamo nego ovdje, jer boli majko sina više no tebe u ratne dane. Boli društvo surova jeka, boli dijete saborna metka, ni da se usudi da ode tek tako bi ga prozvali izdajnikom.

Sad se već bojim da odem al’ ovdje me boli, sad već u suzama tiho jecam pa da mi tuga toli. Vidiš li sad ti zastavu što vijori, na cestama bučnim nema nikog ko će za nju da se bori.

Ranjenik što se vraće svome domu i sestra što mu zagrljaj topli više nisu ono što bjehu tada, sad se čekaju da bi rekli koliko ih boli. Ne mogu to da gledam, te idem dalje od svega i granice što me zovu, zovu jer mi kući nema hleba.

I ja sam ćerka vjernog čovjeka, onakvog kakvog hoćete da se stide preci, a ponos današnje kuće ne kleči i svima se znalo ime tada sad već samo prezime i to kako kada.

Otac mi kaže: ‘’ostani kad već gineš nemoj da mi nisi na oči’’, a ja baš zato ne bih tu, ne bih da me takvu vidi. I da ostanem šta to mijenja, patnja jedne osobe jednaka je sreći druge onda kada se podijeli na pola. Tiha vatra s ocem priča. Teških je dana bilo nekad, sad već teži nastoje. Pitam se da li će odgovor doći onda kada zakoračim vani, ali ne, tuga zadnjeg čovjeka i litica se klati, most već srušen 80tih.

Praštaj oče, I praštaj majko, što vidim iznad rane svoje, dah mi ne da otuđam tvoje, te ga stavljam na rame moru, plivaj mila moja sovo. I plašt crveni što nosiš sa sobom, prenesi preko pa mi vrati šaku zemlje tvrde, nije plodna ko ova naša što je gorde.

‘’Plavo je more onda kada zažmuriš jer sjećaš se boje čak i kad ne vidiš. Takva ti je ova zemlja sine, crvenog porijekla al’ sad cvijeće gine. Ne tražim da sabljom ćeraš izdajnika riđeg, tražim da ne zanemariš zlatno otkriće. Ono te čeka tamo u planine jer gore je ljepše nego u doline. Udahni vazduh iz dana mojih i ponovi svoje riječi pa mi kaži šta misliš. Prije ili poslije znaćeš zašto kad ti se kosa plete u vlasi, ništa nije bolje no u zemlji iz koje si.’’

Ne razumiješ majko da je karta kupljena al’ kud da ide ako mene nema. Sama sam sad al’ ne još dugo, pismo šaljem čim stignem, tamo je bolje samo u meni sad ima nešto tvrđe.

Teško I olovo i plima se diže, gledam u more dok se penjem na palubu, udaljava se brod i okrećem glavu, zemlja tako crna sad izgleda ko biser.

Biće to kao jedan od onih snova koji su, u stvari, iako zadržavaju karakteristični ambijent sna, ipak nastanak intelektualnog života u kome čovjek shvata činjenice I misli koje mu se čine novim I vrijednim, čak I nakon buđenja.

Kako li je lijepa bila gora tada, sad već jasno čujem majku kako priča. Sanjala sam odlazak od doma moga, doma čije rane drže konci nove generacije.

Kako da odem sad kad vesla ne rade, da odem sad kad mi riječi ponavljaju djeca mala? Uzor prave naspram moga znanja, a ja o svijetu još ne znam ništa.

****************

Ovaj esej objavljujemo u okviru konkursa na temu “Otkažite kartu, ostajem”. Svaki pristigli esej objavićemo u ovoj rubrici i prenijeti u izdanjima portala PCNEN na društvenim mrežama. Eseje objavljujemo u autentičnoj formi, s tim što su prethodno lektorisani i uklonjene grube gramatičke i pravopisne greške i propusti. Eseje objavljujemo redosljedom kojim su pristizali. Tri najbolja eseja biće novčano nagrađena.