Ne prođe dan, a da ne razmišljam o tome kako bi bilo bolje da sam negdje dalje odavde. Dalje od svih ljudi koje poznajem i čija me priča umorila. Dalje od političkih dešavanja u našoj državi. Dalje od mnoštva zlobe koja nas okružuje. Trudim se da me cjelokupno dešavanje u mom okruženju ne dotiče, ali sve to ostaje samo moj uzaludni trud. Samo moja želja da stvari učinim ljepšim i prihvatljivijim nego što jesu. Mada, pored svega toga, svih muka i cijele negative, znam da bih daleko od svoje kuće potpuno uvenula.

Imam želju da proputujem svijet, da vidim brojne znamenitosti širom svijeta i upoznam i osjetim život u mnogim kulturama, ali svoje korijene ne mogu da ostavim. Kada cvijet otkinete, kada ga odvojite od korijena, on vene. Ja ne želim da uvenem. Želim da budem tu, gdje su i moj prađed i đed proveli cijeli svoj život. Tu, gdje su pustili svoje korijene i stvorili nama danas priliku da najljepše cvijeće sadimo ovdje. U svojoj sredini. Stvorili nama ono najbolje što su mogli u vremenu u kojem su živjeli. Ne želim da to bude uzaludno. Ne želim da odem odavde jer svaki milimetar moga grada budi u meni najljepše uspomene i asocira me na djetinjstvo i sreću. Na bezbrižnost. Želim da sjutra svojoj djeci to pružim. Ne želim da odem dalje od te bezbrižnosti. Da zaboravim na nju. Ne želim da je izgubim u sebi. Ako odem, dio mene će ostati ovdje. Dio bez kojeg moje biće nije potpuno. Ne želim to.

Politika nas tjera dalje odadve, mada nam svaki put kada im se za to ukaže prilika sami političari govore kako oni čine sve da mladi ostanu ovdje. Ne znam šta tačno čine, jer situacija postaje sve gora. Iako sam pobornik toga da treba ostati u svojoj zemlji, ne čudim se mladim ljudima koji odlaze u inostranstvo. Ne krivim ih. Ne čudim se jer vidim i prepoznajem da nam je svima ta mogućnost normalna opcija posle svega što doživljavamo u svojoj zemlji. Toliko mladi, ali već umorni od svađa, od dizanja tenzija od strane političara, od veoma niskog životnog standarda. Od kriminala koji je svuda oko nas. Od svakodnevnih tragedija koje naš narod doživljava i proživljava. Od priča da će biti bolje. Od straha da će sjutra naša djeca morati da napuste svoje korijene jer, kada će tačno biti bolje? Umorni smo od straha da ćemo čitav svoj radni vijek provesti radeći predano i časno i onda dobiti penziju koja ne podmiruje osnovne životne potrepštine. Zar se to danas ne dešava našim penzionerima?

Ali, pored svega toga, ja ostajem tu. Da se borim. Da budem svoj na svome. Da ne uvenem. Da ne uvene dijete u meni. Da ne dozvolim da političari pobijede. Da se borim da dobro pobijedi. Da dam sve od sebe da u toj borbi istrajem.

Ko sam ja ako odem odavde? Ko sam? Samo još jedna u nizu prazna osoba koja je protjerana iz svoje države. Samo još jedna u nizu osoba sa pustim snovima. Samo još jedan uveo cvijet.

Idemo za boljim životom, ali sebe ostavljamo ovdje. Idemo i od naših bića, od onoga što mi istinski jesmo. Pravimo redove ljudi koji venu odlazeći iz svog doma u nadi da će pronaći bolji život. Ali, odlazeći ostajemo bez svoje duše i korijena. Postajemo roboti. Postajemo nečija radna snaga. Postajemo prazni. Ja ne želim to. Ja odbijam da budem uveo cvijet. Odbijam da budem robot kojim će neko da upravlja.

Poželim ponekad zaista, iskreno poželim da samo odem i nikada se više ne vratim. Znam da nisam jedina u tome. Mladi ljudi maštaju o tome. Da samo odu daleko odavde. Jer, o tome su nam pričali, zar ne? „Idi dijete, čim napuniš 18. Idi dijete, nema ti ovdje sreće.“, – jer, sreća je tamo gdje su pare, nije li to tako? Šta mi znači ona stara kuća na selu, onaj mir koji nema cijenu. Samo su pare nešto za čim moraš da juriš, jer one donose sreću, mir i blagostanje.- Ovakav način razmišljanja donose nam ljudi koji nas, tobože, vode. Cijelo društvo nam zbog toga razmišlja ovako.

Ne, ne želim da mi moja zemlja bude samo prolazna tačka u životu. Ne želim da svoj dom posmatram kao mjesto iz kojeg trebam da bježim. Ne želim da zaboravim odakle potičem. I ne želim da budem primorana na to da odem odavde. Znam da to od mladih ljudi prave. Neki vid izvozne robe. Jer sami nas tjeraju dalje odavde. Rade sve da odemo. I eto još jednog odličnog razloga zbog kojeg ostajem.

Zaista bih voljela da se mladi više bore za svoja prava. Da ovdje svi zajedno gradimo budućnost. Mnogo je razloga zbog kojih možemo otići. Mnogo opravdanih razloga za odlazak. S druge strane, nije lako ostati. Nije lako opstati ovdje u ovakvom društvu i sistemu funkcionisanja. Tražimo razloge da ostanemo ovdje. Pored svih stvari koje su nas prosto primorale da odemo, mi tražimo neku pozitivnu stranu u tome da ostanemo. Nešto zbog čega ćemo odustati od napuštanja svoga doma. Ali, zar nam je razlog potreban? Nije li dovoljno što je ovo naš dom? Što nas raduje svaki susret sa starim poznanicima i prijateljima? Nije li dovoljno dobar razlog taj što mi u svemu lošem, jer je neminovno da postoji toliko stvari zbog kojih bi otišli, tražimo neki tračak svjetlosti? Nešto što nas privlači da ostanemo. Neka to budu naše uspomene na prošle, bezbrižne dane koje smo proveli ovdje. Neka to bude želja da našoj djeci to pružimo. Da našu djecu ne odgajamo dalje od svog doma. Nisu li ti razlozi dovoljni? Da se barem zbog ovih razloga pokušamo boriti da što više mladih ostane ovdje. Da se počnemo boriti za ono što nam pripada. Za našu budućnost na našem tlu. Da se počnemo boriti da ne bismo uvenuli. Ja mislim da su ovi razlozi i više nego dovoljni.

Moj dom je ovdje. Mogu cijeli svijet da obiđem. U svakom gradu da ostavim svoj trag. Ali znam gdje želim provesti život. Znam gdje pripadam. I zato, otkažite mi kartu, ja ostajem.

****************

Ovaj esej objavljujemo u okviru konkursa na temu “Otkažite kartu, ostajem”. Svaki pristigli esej objavićemo u ovoj rubrici i prenijeti u izdanjima portala PCNEN na društvenim mrežama. Eseje objavljujemo u autentičnoj formi, s tim što su prethodno lektorisani i uklonjene grube gramatičke i pravopisne greške i propusti. Eseje objavljujemo redosljedom kojim su pristizali. Tri najbolja eseja biće novčano nagrađena.