Tu na peronu nade gdje se godinama ceka svjetlija buducnost u Crnoj Gori za mladju generaciju, i za bolju ekonomsku situaciju svih nas, nailazi se samo na iskusenja sve teza i teza, zivimo ali ne disemo, sve je samo prezivljavanje iz dana u dan, radimo za plate koje nisu dovoljne ni stan da platimo, a tek o ostalim obavezama ne mozemo ni da mislimo, kada se nadjes u neprilici gdje se zakon krsi pa se boris za svoja prava samo te sklone sa puta uz neko obrazlozenje koje nema stranicu gdje nesto pise, ides iz kancelarije u kancelariju i nema resenja, samo trcis kao da se spremas za maraton, a to sto zelis da se uvazi zalba na nesto sto ne treba tako da bude, vise ostaje samo prasina na polici, kao zapecaceno pismo koje nema primalaca.  Zivimo u zemlji gdje je politika vaznija od ljudi koji su zdrastveno ugrozeni, svaka tableta se skoro pa placa, svako snimanje se ceka mjesecima, iako je mozda tvoje stanje lose koga briga, cekaj ako mozes, ako ne mozes onda umri. Ne pomislja se na djecu koja mozda nemaju dorucak, nemaju uslova da zive, podizu se na hleb i ako ima dzema sa ponosom se jede,  skoluju se I tako u nedogled izgube godine nadajuci se da ce biti bolje, zaleci da ostave rodni kraj, roditelje, prijatelje, a ipak ceznjom za boljim zivotom, boljim uslovima, ne obazires se na to i odaberes  da budes tu gdje si  rodjen, u Crnoj Gori, ipak biras  srcem I dusom da patis do kraja, da ne izdas grad u kojem si napravio prve korake, bacas kartu i precrtas put koji ti se otvorio, nazalost! 

****************

Ovaj esej objavljujemo u okviru konkursa na temu “Otkažite kartu, ostajem”. Svaki pristigli esej objavićemo u ovoj rubrici i prenijeti u izdanjima portala PCNEN na društvenim mrežama. Eseje objavljujemo u autentičnoj formi, s tim što su prethodno lektorisani i uklonjene grube gramatičke i pravopisne greške i propusti. Eseje objavljujemo redosljedom kojim su pristizali. Tri najbolja eseja biće novčano nagrađena.