“Ne biti ili biti: to se pita:

da li je većma duše dostojno

praćke i strijele sudbe bezdušne

trpjeti, ili dići oružje

protivu mora muka, pa se njima

suprotstaviti i okončati ih?“

 

Dao bih sebi blagu dozu slobode predubjeđenja i iskazao kako smatram da ovaj pasaž iz besmrtnog Šekspirovog Hamleta zaista vjerno oslikava unutrašnju borbu duha mnogih pojedinaca u ovim smutnim vremenima. S istim onim žarom kojim je ovaj veliki pisac prije 400 godina ovo sve ovako upečatljivo ovjekovječio – istom tom jačinom i sada, bezmalo identične boljke, progone pripadnike sadašnjih generacija. Eklatantan primjer kako su neke stvari zaista vječne i neprolazne. Živući spiritus movens mnogih naših omiljenih djela književnosti, a koja imanentno u sebi nose vjernu preslikanost životnih neprilika, te svoj tok grade na onoj čuvenoj enigmi: kako li ćemo se mi sami odnositi prema nepravdi, kako li ćemo postupiti kada se nađemo licem u lice sa nedaćom koja svim silama nastoji da nas porazi?

Svjedoci smo burnog života na čitavoj planeti, a naročito na Balkanu i neposrednoj okolini. Periodi ratova, periodi tzv. tranzicija, nesuvisle promjene vrijednosnog obrasca, ustanovljavanje i usvajanje novih vrijednosti, a u istom i ne toliko rijetko – nepotvrđivanje i zaboravljanje starih vrijednosti, koje ostaju zatočene kao u nekom tranzicijskom vakuumu. U svemu tome, najviše iskrivljenja i nepravde trpe istorija, tradicija i nadasve kultura i kulturno nasljeđe. U svakoj prilici žustro ističem sami značaj kulture kao osnovnog postamenta za dalju nadgradnju društva. Kultura je jedno vezivno tkivo, najvažniji materijal od kojeg se gradi identitet jedne nacije. Kultura jeste nadasve složen fenomen, ali u principu, ona izražava kompletno duhovno-materijalno stvaralaštvo čovjeka. Kultura kao takva, jeste i onaj najznačajniji element u samom identitetu jednog naroda. Gradivni blok samog društva. Ono što mi kao ljudska vrsta u svojoj suštini zaista i jesmo.

Krajnji cilj je održavanje kohezije grupnog identiteta, a koji je po svojoj prirodi refleksivan, gdje su elementi shvaćeni kao takvi upravo jer se odražavaju u svijesti njenih članova. Održanje i neiskrivljenost koncepta kolektivističke memorije, memorije koja se izražava trajno u vremenu jedne kulture i koja je u velikoj mjeri implicitna jer je uključena u njene materijalne i simboličke dimenzije. Jer po svojoj prirodi, društvene uloge jesu identiteti. Ono kako mi vidimo i očitavamo sebe u odnosu prema drugima i u odnosu na druge – jeste i ono kakvim će nas drugi posmatrati i odnositi se prema nama. Ono gdje mi griješimo jeste nepridavanje dovoljno pažnje kulturi, kulturnim obrascima i monumentima prošlosti koji su ostajali u vremenima iza nas i ostavljani nama na čuvanje. Nalazeći se na uvijek burnom Balkanu i baveći se mnogobrojnim krizama u različitim i skoro pa svim sferama društva, kultura nekako kao da uvijek padne u zapećak, kao da je tuđa briga, zadnja rupa na svirali. Ili mnogo prostije rečeno: fali nam kulture. I to se očitava u svim mogućim arenama bivstva.

Samim tim negativnim i negatorskim djelanjem – unižavamo ne samo sopstvo, već i svoju sredinu. Otuda i pojava nesnosnog broja raznoraznih društvenih devijacija koje nastoje da svakim svojim potezom doprinesu urušavanju jednog sistema održivosti. Narušenost te jedne osjetljive konstrukcije balansa između identiteta pojedinca kao jedinke i grupnog identiteta sviju nas kao jedne nacije – zapravo i jeste to što nas čini ranjivim i otvorenim za različite napade i kvazi-interpretacije. Za posljedicu svega toga imamo i devalvaciju svih mogućih vitalnih vrijednosti.

U samom duhu ovog eseja valja istaći i da je to možda najvidljivije u kategoriji mladih osoba. Sami odnos prema omladini na ovim prostorima je, stiče se utisak, nekako efemeran u samoj svojoj idejnoj koncepciji. Omladinska politika zasniva se na tome kakav stav Vlada ili donosioci odluka imaju prema mladim ljudima. Prema Eurostatu, mladi se definišu kao lica starosti između 15 i 29 godina. Vrijednosni okvir omladinske politike je veoma važan stepen u definisanju daljeg toka postupanja. U nekim slučajevima, ove vrijednosti i principi mogu usmjeravati omladinsku politiku, ali u drugim oni mogu neopravdano izostati. U demokratskom društvu, vrijednosti omladinske politike mogu uključivati: pristup mladih ljudskim i socijalnim pravima, jednakost, inkluziju i socijalnu koheziju, demokratiju, aktivno građanstvo i učešće, razvoj mogućnosti i talenta, sigurnost, zdravlje i dobrobit.

Mnoge zemlje su definisale svoje omladinske politike, ali da li ih sprovode? Da li ove politike podržavaju mlade ljude da ostvare svoja prava? Na koje načine određene omladinske politike i šire politike utiču na interakciju mladih ljudi i kakvi su rezultati? Iako je do sada preduzet niz značajnih i korisnih mjera na unapređenju položaja mladih u Crnoj Gori od strane različitih subjekata: organizacija civilnog društva, institucija na nacionalnom i lokalnom nivou, međunarodnih organizacija, entuzijasta i pojedinaca – postoji značajan prostor za unapređenje cjelokupnog procesa koordinacije. Strategijom za mlade 2017-2021 nastoji se odgovoriti na ovaj problem i stvoriti adekvatan formalni okvir za sistematsko unapređenje položaja mladih u Crnoj Gori, u kome će svoje mjesto naći svi zainteresovani akteri.

Strategijom je definisano šest ključnih prioriteta – ključnih ishoda – kada su mladi u Crnoj Gori u pitanju, i to: 1) mladi ostvaruju ekonomsku i socijalnu sigurnost kroz olakšan pristup tržištu rada i sticanju zapošljenja; 2) mladima je omogućen pristup kvalitetnom obrazovanju; 3) mladi aktivno, motivisano i proaktivno učestvuju u procesima donošenja odluka, razvoja zajednice i kreiranja i sprovođenja politika; 4) mladi su dobrog zdravlja, bezbjedni i imaju obezbijeđen pristup adekvatnom sistemu podrške za prelazak u odraslo doba i samorealizaciju; 5) mladi imaju pristup kvalitetnim kulturnim sadržajima kao kreatori i konzumenti; 6) uspostavljen je efikasan normativni i institucionalni okvir za sprovođenje omladinske politike.

Iako se radi o dobro osmišljenoj platformi, obeshrabrujuće okolnosti realnog stanja stvari predstavljaju upozorenje svima u Crnoj Gori, ali i na cijelom Balkanu – jer je situacija vrlo slična ili identična u okviru regiona po mnogim ključnim aspektima. To se prije svega odnosi na nemogućnost mladih da se zaposle i da željeni nivo kvalifikacija prevedu u ekonomsku sigurnost i samoodrživost. Prema skorašnjim podacima mladi čine 24,87% ukupnog broja nezaposlenih u zemlji. Zajednička ocjena mnogih analitičara je da je to najvećim dijelom posljedica neusklađenosti javnih politika sa stanjem u domenu realnog sektora u Crnoj Gori. Postoji ogroman priliv univerzitetskih diploma nekih krajnje nepoznatih i posve nevažećih institucija iz regiona i one nisu u odgovarajućoj korelaciji sa samim temeljima obrazovnog sistema  u Crnoj Gori. Pa ipak, na tržištu rada, one su ekvivalentne diplomama stečenim na visokoškolskim ustanovama u Crnoj Gori. Time se stvara još veći jaz u pogledu normativnog odnosa između obrazovnog sektora i sektora zapošljavanja – što dodatno dovodi do nemogućnosti mladih da ostvare svoj puni potencijal u domicilnoj zemlji, te su stoga prisiljeni da nastave svoj život u inostranstvu. Najglasnije u prilog tome govori poražavajuća statistika iz prethodnih nekoliko godina koja iznova pokazuje masivne brojke od čak 60 – 70% mladih koji bi željeli da svoj život nastave u inostranstvu. To je nešto što je posebno pogubno za malu zemlju kao što je Crna Gora, gdje bi opet mladi ljudi trebalo da budu prva linija podrške u ekonomskom oporavku i daljem razvoju.

Iz navednog je sasvim jasno da je, poput i mnogo čega drugog u životu, ovo takođe jedan odnos koji se bazira na dvosmjernoj komunikaciji. Na stimulansu i na samoj (re)akciji u odnosu na isti. Ljudi moraju biti svjesni da samo ispravnim, prije svega moralnim i održivim smjernicama i akcijama mogu doći u poziciju da izgrade bolje društvo u svojim domicilnim sredinama; isto tako i same države moraju imati na umu da su upravo one po društvenom ugovoru čuvari interesa sopstvenih građana i da moraju djelovati prije svega u smjeru meritokratski baziranih entiteta koji će adekvatnim stimulansima mobilizirati građanstvo na akciju u društveno poželjnom smjeru, te da će nepogrješivo nagrađivati sve one koji zdušno rade u korist progresa.

Postoji jedna fenomenalna skaska potekla iz islamske tradicije, a koja kazuje sljedeće:

„Neki je vitez sreo na drumu jednog vrapca koji je ležao na leđima, sa nožicama ispruženim ka nebu. Začuđen, vitez ga upita šta radi, a vrabac mu odgovori: „Zar ne znaš da će se danas nebo stropoštati na zemlju?“ Vitez se nasmeja i reče: „Zar ti misliš da ćeš moći nebo zadržati svojim nožicama i spasiti zemlju?“

„Svako nek čini ono što može“ – odgovori vrabac.“

Dakle, jedna izuzetna crtica koja na slikovit način doprinosi širenju perspektive. Poenta je, zaista mislim, i više nego jasna. I ovdje bih se vratio na onaj gradivni blok društva, na gorepomenutu kulturu kao jedan inherentni osnov svega. Od kulture sve potiče. Od samog našeg odnosa prema sebi, prema drugima, prema sredini u kojoj obitavamo. Odnositi se prema drugima sa dužnim poštovanjem; zaustaviti bespotrebne izlive neljudskosti; raditi na sebi i svom napretku; biti korektan u svom poslu; nastojati da se obaveze izvršavaju što cjelishodnije i dostojanstvenije; biti uljudniji u svakodnevnom govoru; čuvati životnu sredinu, baciti otpad na mjesto kojem pripada umjesto gdje nam je najlakše i najbliže u datom momentu itd. Dovoljni su samo mali korektivni potezi da se ova ustaljena dinamika promijeni; a te promjene su zaista neophodne u cilju izgradnje jednog sveobuhvatnijeg i naprednijeg društva. Jednog društva iz kojeg nam mladi neće bježati glavom bez obzira. Jednog društva gdje se neće panično kupovati karte za egzil u jednom pravcu. Samo treba krenuti od sebe, malim koracima u bolju budućnost. Znam, zvuči kao neka kliše frazetina poput onih koje se koriste u predizbornim reklamama, ali ovog puta daleko od toga. Jer kao što reče jednom jedan veliki francuski filozof Emanuel Levinas: Odgovornost za drugog proističe iz odgovornosti za sebe. Ljepota je upravo u toj jednostavnosti. Odluci da se stvari jednom zasvagda zaista počnu mijenjati nabolje. Ako se to vrati na kolosijek, domino efekat će odraditi svoje, te nesumnjivo učniti progres jedinim nusproduktom pokrenutog lanca događaja.

Lijepo je jednom rekao Veljko Vlahović: Nositi neprekidno Crnu Goru u sebi znači i dar i prokletstvo. Pa hajde da poradimo na tome zajedno, na tome da prevagne ona ljepša od dvije strane iste medalje, te da ovu našu državu zajedničkim snagama pretvorimo u jedan dar; da je pretvorimo u naš DOM!

Sa neskrivenim mješovitim emocijama, sadržanim u jednom amalgamu sačinjenom ponajviše od nezauzdanog ponosa i vječno tinjajuće nade u bolje sjutra – mogu vam iskreno reći da sam ja svoju kartu odveć otkazao. Štaviše, bespovratno pečatirao sa velikim štambiljem neodobravanja. Ostajem tu gdje jesam, gdje su mi korijeni, gdje mi je porodica, gdje mi je dom. Gdje ću, nadam se, u nekom doglednom vremenu i ostaviti neki trag boljitka iza sebe. Neki kamen temeljac za bolju i ljepšu Crnu Goru.

A vi dragi sugrađani… da li znate šta vam je učiniti?

****************

Ovaj esej objavljujemo u okviru konkursa na temu “Otkažite kartu, ostajem”. Svaki pristigli esej objavićemo u ovoj rubrici i prenijeti u izdanjima portala PCNEN na društvenim mrežama. Eseje objavljujemo u autentičnoj formi, s tim što su prethodno lektorisani i uklonjene grube gramatičke i pravopisne greške i propusti. Eseje objavljujemo redosljedom kojim su pristizali. Tri najbolja eseja biće novčano nagrađena.