Već kao gimnazijalac u Podgorici sam dobio depresiju pod uticajem elitističke nametnute kulture, zbog čega sam bio loš đak. Čak dva puta dok sam prelazio most put škole vidio sam tijelo kako pluta nabujalom Moračom dok je i mene za malo vjetar ponio preko ograde. Jednom smo se zatekli i u trenutku samoubistva na Vezirovom mostu. Tumači tih znakova pored puta govore da je to sreća, sujevjerni paradoks.

Zato što sam bio loš đak prinuđen sam da upišem privatni fakultet Univerziteta Mediteran. S kolegama sam odlučio da se prijavim na program “Work and travel”.

Odbili su nas za vizu prvi put i morali smo se vratit sa još dva položena ispita. Iako privatni fakultet morali smo dobro zagrijati stolicu.

Dobili smo vizu iz drugog puta i dočepali se Amerike. Radili smo u Rolerkoster parku u kojem se nalazi najveći rolerkoster na svijetu, uporedo s onim trampolinama i vrteškama koje mijenjaju mjesta od Budve do Podgorice mnogo je veći i bolji doživljaj.

Onda smo pošli u Njujork da radimo selidbe koje su bile mnogo bolje plaćene. Autobusom smo prešli iz Ohaja u Njujork i zaprepastili se brojem mrtvih jelena na autoputevima.

Naši ljudi tamo su organizovala efikasan sistem poznanstava pa smo i posao odmah dobili. Renta nije bila toliko skupa s obzirom na zaradu, ali je oportunitentni trošak ogroman, samo da dođemo do posla svako jutro trebalo bi nam dva sata i ko zna koliko još do lokacije stvari koje selimo i do lokacije na koju selimo.

U rijetkim situacijama kada smo mogli prošetati tim ogromnim gradom u kojem, sred najvećih gužvi tokom jednog koraka pored vas, prođe deset hiljada ljudi.

Troškovi života doveli su do toga na svakom koraku vam neko prilazi sa nekom distopijanskom propagandom i teorijama zavjere zbog kojih protestuju na svakom ćošku, tamo ostanite bez posla možete slobodno odmah preći u ludnicu. A

kad dođemo u smještaj na tv-u bi gledali vijesti o uraganima, tornadima i prirodnim nepogodama koje su raznosile nečije kuće. U okeanu ajkule, u rijeci aligatori, na planinarenju planinske mačke. Koju god rekreaciju da izaberemo opasnija je od one kod nas bar deset puta ali imali smo deset puta veće satnice.

Selili smo neki gej par iz Njujorka u Nju Džersi i kako nije bilo lifta, a ja nisam ni bio sposoban za taj posao ormar mi je pao i udario me u zub i slomio ga, pošao sam kod zubara da ga popravim i uzeo mi je svu ušteđevinu koja je bila u veličini dvije prosječne crnogorske plate. Drugovi su se smijali i govorili mi da nastavim da vjerujem u Američki san a ja sam izgubio volju da ostanem na crno i zahtijevao od agencije da me vrati u moju rodnu grudu đe zub popravljam za 20 € i đe imam besplatnu vodu u kući na selo, izvore na svakom ćošku i mogu da planinarim bez straha da će me pauk usmrtiti ili da će mi tu kuću, koja nije montažna oduvati śever, mogu da plivam besplatno na Kraljičinoj plaži i da ronim uz opreznost od bezopasnih meduza.

Planiram i da se ja okoristim od Evrope o neki grant ili fond i valoruzijem baštu kako bi se hranom obezbijedio do kraja života.

Nisam ja smislio da sitnice život znače i da je malo potrebno da bi bili srećni. To malo jeste Crna Gora. Politička situacija nije toliko lijepa kao pejzaž ali makar i pejzaž nije toliko riskantan, a tv možete vazda ugasiti kad ste svoj na svome. Društvo je ostalo tamo , neki se i oženili i dobili zelenu kartu i sigurno jesu srećni i sigurni u svom novom životu.

Ja svoj novi život vidim ovdje, u svakom danu vidim priliku za novi život. Vidim plažu na sat vremena , vidim planinu na pola sata, vidim izvor vode na svakom ćošku, na svim vratima vidim izvor prepoznatljivog gostoprimstva koji je sušta suprotnost pravnim i duhovnim zakonima na osnovu kojih bi vas u državi u koju za malo ostadoh, vjerovatno pucali ili prijavili policiji.

****************

Ovaj esej objavljujemo u okviru konkursa na temu “Otkažite kartu, ostajem”. Svaki pristigli esej objavićemo u ovoj rubrici i prenijeti u izdanjima portala PCNEN na društvenim mrežama. Eseje objavljujemo u autentičnoj formi, s tim što su prethodno lektorisani i uklonjene grube gramatičke i pravopisne greške i propusti. Eseje objavljujemo redosljedom kojim su pristizali. Tri najbolja eseja biće novčano nagrađena.