– Ipak mi nije jasno zašto moraš da ideš. Amerika je tako daleko, zar nisi mogla da nađeš posao negdje bliže?

Majka je zastala sa postavljanjem stola i tužno me pogledala. Uzdahnula sam, znajući da ponovo započinjemo nepotrebnu koneverzaciju.

– Ne radi se o tome. Prosto ne vidim nikakvu perspektivu u Crnoj Gori, a na zapadu ću imati toliko mogućnosti! Znaš, tamo možda uspijem i da otvorim sopstvenu školu jezika kako sam oduvijek maštala.

Moje planove za napuštanje države saopštila sam roditeljima prije dva mjeseca, ali ta vijest još uvijek je visila kao Damoklov mač nad svakodnevicom njihovih života. U svakom slučaju, avion je polijetao tu noć i sada nije bilo vraćanja. Nakon dugo odlaganog oproštaja otišla sam da se nađem sa bliskom rođakom koja će me voziti do aerodroma i odlučila sam da krenem pješke uprkos koferu punog knjiga, robe i uspomena. Šetajući izgubljena u mislima, po prvi put sam primijetila određene djelove moje životne sredine. Nikad nisam pretjerano voljela moj grad, ponekad mislim da sam ga samo poznavala i da mi je to zapravo stvorilo iluziju ljubavi prema njemu. Tipičan primorski predio sa mirisom oleandre, pržinom koja zajedno sa parapetima razdvaja glatke, vremešne ulice od modro plavog mora za turiste bio je prava atrakcija, a meni je davao mješovite emocije. Mali gradovi, pogotovo crnogorski, imaju običaj da stvaraju atmosferu nalik staklenom zvonu odnosno osjećaj pripadnosti i sigurnosti koji pruža činjenica da ne možes prošetati trgom a da ne sretneš makar desetak ljudi koje znaš. Potajno sam se bojala zbog velikog problema koje mi je takvo mjesto nanosilo. Nisam mogla da budem sigurna da ću se uspješno uhvatiti u koštac sa spoljašnjim svijetom. Na kraju krajeva, kako da očekujem da ću biti prihvaćena u državi koja nema smiren i prijateljski pristup kakav ima moja? Srela sam rođaku vrlo brzo i često vođen dijalog je odmah započeo.

– Znači, stvarno ideš?

– Naravno, ko ne bi otišao iz Crne Gore? Ko će mi ovdje pružiti priliku za boljim životom?

– Zašto ne ti? Hoću reći, kad god pomislim na tvoju odluku strašno se uplašim. Mislim da ja nisam baš toliko ambiciozna. Ne bih vidjela svrhu u mom životu ako nisam okružena ljudima koje volim, ako ne idem u gradsku knjižaru utorkom, ako ne provodim svako julsko jutro na škveru ispod moje kuće. Ne bih mjenjala sve to za veću platu. Ali ti, ti si neko ko ima potencijal ne samo da bude dio velikih stvari već i da ih sam napravi i zašto to ne bi bilo upravo ovdje?

– Hoćemo li da krenemo do aerodroma?

Prekinula sam je kako zrno sumnje koje mi je pulsiralo u mozgu sve jače i jače ne bi poraslo. Za par sati gledala sam ljude koji su provjeravali svoj prtljag. Pitala sam se da li i oni preispitavaju svoje odluke. Kako se približio moj red da prijavim let na šalteru načula sam razgovor majke i sina blizu mene.

– Tako mi je drago što si se vratio! Nisi svjestan kakva se promjena desila u raspoloženju porodice kada si javio da dolaziš!

– Pretjeruješ. Pa zar ja jedan mogu da utičem na tako veliku stvar?

Odgovorio joj je kroz smijeh dok se ona uozbiljila.

– Takav stav ne želim da čujem. Ne volim ljude koji samo prihvataju ili bježe od stvari s kojima su nezadovoljni misleći da ne mogu ništa da urade ili se žale na njih a ne rade ništa da ih promjene.

Ta rečenica me posramila, kao da je ukazala na duboku grešku u mom karakteru. Dok sam stojala i gledala taj srećni prizor roditelja i djetata, sliku i priliku tradicije, hrabrosti i svega što sam nekada, dugo prije želje za novcem i praćenjem opšte prihvaćenog mišljenja omladine, vrijednovala i poštovala nešto u meni se prelomilo. Okrenula sam se ka djevojci koja je provjeravala avionske karte i prije nego što sam uspijela da izustim prekinula me.

– Ne brini, već sam je otkazala. Vidjela sam ti u izrazu da nisi neko ko želi da napusti svoj dom.

Godinu dana kasnije otvorila sam svoju školu jezika ali u mom gradiću, u malenoj državi koju, sada sa sigurnošću mogu da kažem, volim i zbog koje sam postala osoba kakva i jesam. Nadam se da sam time pokazala da se sa okolnostima ne treba miriti i da lutanje za nečim boljim nije uvijek riješenje. Nekad je potrebno da ti budeš taj koji će ga stvoriti, kako za sebe tako i za buduće generacije. 

Ja sam Ksenija Bosnić. Učenica sam gimnazije “Ivan Goran Kovačić” i imam šesnaest godina. Dolazim iz Herceg Novog, grada koji mi je poslužio kao inspiracija za pisanje ove kratke priče. Znam da se u konkursu tražio esej ali mislim da se moja ideja o ljubavi prema domovini uspjela vidjeti i u ovoj formi a želju da dovršim priču od momenta kada su prve rečenice potekle iz mene nisam mogla da suzbijem i zbog toga se nadam da ćete me razumjeti. Željno iščekujem Vaš odgovor!