Jedna od čestih pojava koja prati mlade koji žive u tranzicionim društvima je i migracija. Mladi koji odrastaju u ovakvim društvima često sebi postavljaju pitanje:

„Otići ili ostati?“. Nekada je to samo privremeno rješenje za bijeg iz stvarnosti, a nerijetko se dešava da odlazak predstavlja konačnu zivotnu odluku kako bi zauvijek riješili probleme koje u svojoj zemlji nijesu mogli riješit, razočarani u institucije i državne organe. Svaki treći student planira da nakon što diplomira, zauvijek napusti zemlju. Nereformisan obrazovni sistem i neusklađenost sa tržištem rada, sa jedne, i nezaposlenost, sa druge strane, nameću se kao glavni problemi kada su u pitanju mladi u našoj zemlji koji su posljedica razlicitih faktora koje je donijelo tranziciono drustvo. Medjutim upravo tranziciono drustvo kao sto je nase moze pruziti neocekivane sanse mladom covjeku i promovisati ga u nosioca glavnih promjena, jer aktivni i kritički nastrojeni mladi, koji imaju kreativnu moć i ideje za pokretanje inicijativa, od suštinske su važnosti za održivost svakog drustva  Mladi ljudi se moraju  uvjeriti u to da je svačiji glas bitan i da kao pojedinci, ali i svi zajedno  možemo  izgraditi drustvo jednakih sansi„ za sve Vjerujem da mlade moramo potsticati tako sto cemo ih kroz obrazovni sistem nauciti potrebnim znanjima i vještima, kako bi izgradili svijest te potaknuli razvijanje sebe kao individue. Isto tako trebamo podrzati  roditelje da od malena djeci usađuju osjećaj odgovornost prema porodici prijjateljima, kao i drustvu u cjelini. Kao mlada osoba stava sam da se patriotizam ( rijec koja  na prostorim Bankana cesto gubi svoj sustinski smisao ) dokazuje tako sto guramo voz promjena naprijed I onda kada nam se ucini da je bilo kakva promjena nemoguca te svaka bitka unaprijed izgubljena ostajmo tu kao zalog za buducnost nasim potomcima.

Svijetli primjer toga da su promjene moguce ako kao drustvo iskoracimo naprijed  ohrabruje nas primjer singapurskog uspjeha koja se može primjeniti i na ovim prostorima. Singapur je u samo jednoj generaciji napravio tranziciju iz zemlje Trećeg svijeta u jednu od vodećih ekonomija Prvog svijeta. Naravno da nije lako i da treba mnogo više nego u ostalim zemljama da se trudiš, ali je svakako moguće. Smatram da ukoliko si dobar u tome što radiš, bio da si , pekar, doktor, ekonomista ili nešto peto, da će te kad tad neko primjetiti. Mnogo ljudi ide odavde, bez da zaista pokuša da nešto napravi, već apriori zaključi da posla nema i ne trudi se previše. Sistem je takav. Loš. Nikakav. Na nama je da ga prihvatimo I promijenimo na bolje jer kao mladi ljudi koji zive u eri globalizacije imamo mogucnost razvoja naprednih ideja koje ce nase drustvo  dovoditi ljude  I motvisati one koji su otisli da se vrate te da prica o uspjehu u svojoj zemlji nije bajka koja se desava samo srecnicima vec je realna mogucnost svih nas ako smo dovoljno hrabri da preuzmemo odgovornost kako za sopstvnu buducnost tako I za buducnost naseg drustva u cjelini, otkazimo karte I ostanimo jer na mladima svijet ostaje.

****************

Ovaj esej objavljujemo u okviru konkursa na temu “Otkažite kartu, ostajem”. Svaki pristigli esej objavićemo u ovoj rubrici i prenijeti u izdanjima portala PCNEN na društvenim mrežama. Eseje objavljujemo u autentičnoj formi, s tim što su prethodno lektorisani i uklonjene grube gramatičke i pravopisne greške i propusti. Eseje objavljujemo redosljedom kojim su pristizali. Tri najbolja eseja biće novčano nagrađena.