Poštovani građani Rusije! Dragi prijatelji!

Danas ponovo smatram neophodnim da se vratim na tragične događaje koji se zbivaju u Donbasu i na ključna pitanja osiguranja bezbjednosti same Rusije.

Počeću od onog o čemu sam govorio u svom obraćanju 21. februara ove godine. Radi se o onome što izaziva našu posebnu zabrinutost i zebnju, o fundamentalnim prijetnjama koje iz godine u godinu, korak za korakom grubo i drsko stvaraju neodgovorni političari na Zapadu prema našoj zemlji. Imam u vidu širenje bloka NATO-a na istok, približavanje njegove vojne infrastrukture ruskim granicama.

Dobro je poznato da smo tokom 30 godina istrajno i strpljivo pokušavali da se dogovorimo s vodećim zemljama NATO-a o principima jednake i nedjeljive bezbjednosti u Evropi. U odgovor na naše predloge stalno smo se suočavali ili s ciničnom obmanom i laži, ili s pokušajima pritiska i ucjene, a Sjevernoatlantska alijansa se u međuvremenu nezadrživo širi, bez obzira na sve naše proteste i zabrinutost. Vojna mašinerija se širi i, ponavljam, približava tik uz naše granice.

Zašto se sve ovo dešava? Odakle taj drski manir da se razgovara s pozicije vlastite isključivosti, nepogrešivosti i uvjerenjem da ti je sve dozvoljeno? Odakle oholi, nipodaštavajući odnos prema našim interesima i apsolutno legitimnim zahtjevima? Odgovor je jasan, sve je jasno i očigledno. Sovjetski Savez je krajem osamdesetih godina prošlog vijeka oslabio, a onda se i sasvim raspao. Čitav tok tadašnjih događaja je dobra lekcija za nas i danas, on je ubjedljivo pokazao da je paraliza vlasti i volje prvi korak ka potpunoj degradaciji i zaboravu. Tada je bilo dovoljno da na neko vrijeme izgubimo vjeru u sebe i gotovo – čitava ravnoteža snaga u svijetu je narušena.

To je dovelo do toga da raniji dogovori, sporazumi već faktički ne važe. Nagovaranja i molbe ne pomažu. Sve što nije po volji hegemona, onih koji drže vlast, proglašava se arhaičnim, zastarjelim, nepotrebnim. I obrnuto: sve što im se čini korisnim prikazuje se kao istina u poslednjoj instanci koja se nameće po svaku cijenu, drsko, svim sredstvima. One koji se ne slažu lome preko koljena.

Ovo o čemu sada govorim tiče se ne samo Rusije i izaziva ne samo našu zabrinutost. To se tiče čitavog sistema međunarodnih odnosa, a katkad čak i samih saveznika SAD. Poslije raspada SSSR-a faktički je počelo prekrajanje sveta i dotad uspostavljene norme međunarodnog prava – a one ključne, osnovne usvojene su kao rezultat Drugog svjetskog rata i umnogome su potvrđivale njegove rezultate – počele su da smetaju onima koji su se proglasili pobjednicima u Hladnom ratu.

Naravno, u praktičnom životu, u međunarodnim odnosima, u pravilima za njihovo regulisanje moralo se voditi računa i o promjeni situacije u svijetu i same ravnoteže snaga. Ali trebalo je to raditi profesionalno, ravnomjerno, strpljivo, imajući na umu i poštovanje interesa svih zemalja i uz razumijevanje vlastite odgovornosti. Ali ne – u stanju euforije zbog apsolutne nadmoći, svojevrsnog savremenog apsolutizma, pa još i u svijetlu niskog nivoa opšte kulture i bahatosti onih koji su pripremali, donosili i nametali odluke koje su samo njima koristile, situacija je počela da se razvija po drukčijem scenariju.

Primjera je napretek. Prvo su bez ikakvog odobrenja Savjeta bezbjednosti UN sproveli krvavu vojnu operaciju protiv Beograda, koristili su avijaciju, rakete direktno u centru Evrope. Nekoliko nedjelja trajalo je neprekidno bombardovanje mirnih gradova, vitalne infrastrukture. Moramo podsjetiti na te činjenice, iako pojedine zapadne kolege ne vole da se sjećaju tih događaja, a kad mi govorimo o tome ne pozivaju se na norme međunarodnog prava nego na okolnosti koje tumače kako oni nalaze za shodno.

Zatim su na red došli Irak, Libija, Sirija. Nelegitimno korišćenje vojne sile protiv Libije, izvrtanje svih odluka Savjeta bezbjednosti UN o libijskom pitanju dovelo je do potpunog uništenja države, a uz to nastalo je ogromno žarište međunarodnog terorizma i do toga da je zemlja utonula u humanitarnu katastrofu, u dugogodišnji građanski rat bez kraja i konca koji i dalje traje. Tragedija na koju su osudili stotine hiljada, milione ljudi ne samo u Libiji, već i u čitavom tom regionu, dovela je do masovne rijeke izbjeglica iz Sjeverne Afrike i Bliskog istoka u Evropu.

Sličnu sudbinu spremali su i za Siriju. Borbena dejstva zapadne koalicije na teritoriji te zemlje bez saglasnosti sirijske vlade i dozvole Savjeta bezbednosti UN nije ništa drugo do agresija, intervencija.

Ipak, posebno mjesto u tom nizu zauzima svakako invazija na Irak, takođe bez ikakvih pravnih osnova. Kao izgovor su iskoristili navodno pouzdane informacije kojima raspolažu SAD o tome da Irak ima oružje za masovno uništenje. Kao dokaz za to javno, u očima čitavog svijeta američki državni sekretar mahao je nekakvom epruvetom s belim prahom, uvjeravajući sve da je to hemijsko oružje na kom se radi u Iraku. A zatim se ispostavilo da je sve to podmetačina, blef: u Iraku nema nikakvog hemijskog oružja. Nevjerovatno, začuđujuće, ali činjenica ostaje činjenica. Lagalo se na najvišem državnom nivou i s najviše govornice UN. Rezultat su ogromne žrtve, razaranja, nevjerovatna eskalacija terorizma.

Uopšte uzev, stiče se utisak da praktično svuda, u mnogim regionima svijeta gdje Zapad dolazi da uspostavlja svoj poredak na kraju ostaju krvave otvorene rane, čirevi međunarodnog terorizma i ekstremizma. Sve što sam rekao su najfrapantniji, ali ni izdaleka jedini primjeri prenebregavanja međunarodnog prava.

U isti rang spadaju i obećanja našoj zemlji da se NATO ni pedalj neće širiti na Istok. Ponavljam, prevarili su nas, ili rečeno po narodski namagarčili su nas. Da, često se može čuti da je politika prljava. Možda, ali ne u toj mjeri, ne toliko. Jer takvo prevarantsko ponašanje je u suprotnosti ne samo sa principima međunarodnih odnosa, već prije svega s opšteprihvaćenim normama morala i etike. Gdje su tu pravednost i pravda? Samo čista laž i licemjerje.

Uzgred, sami američki političari, politikolozi i novinari pišu i govore da je unutar SAD poslednjih godina izgrađena prava „imperija laži“. Teško je ne složiti se s time – baš je tako. Ali ne treba biti skroman: SAD su ipak velika zemlja, sistemska država. Svi njeni sateliti ne samo da joj bespogovorno i pokorno povlađuju i ugađaju joj svakim povodom, nego još kopiraju njeno ponašanje, oduševljeno prihvataju pravila koja ona predlaže. Zato se s punim razlogom i sigurnošću može reći da je čitav tzv. zapadni blok koje su SAD formirale po svojoj slici i prilici, sav i u celini upravo ta „imperija laži“.

Što se tiče naše zemlje, poslije raspada SSSR i uz svu neviđenu otvorenost nove savremene Rusije, spremnost da pošteno radimo sa SAD i drugim zapadnim partnerima a u uslovima faktički jednostranog razoružanja, nas su odmah pokušali da dotuku, dokrajče i konačno nas unište. Upravo je tako bilo 90-ih godina i početkom 2000-ih, kada je tzv. kolektivni Zapad veoma aktivno podržavao separatizam i bande plaćenika na jugu Rusije. Koliko nas je žrtava, koliko gubitaka tada sve to koštalo, kroz kakva iskušenja smo morali da prođemo prije nego što smo konačno slomili kičmu međunarodnom terorizmu na Kavkazu. Pamtimo to i nikada nećemo zaboraviti.

Zapravo, sve doskora nisu prestajali pokušaji da nas iskoriste u svoje interese, da unište naše tradicionalne vrijednosti i da nam nametnu svoje pseudovrijednosti koje bi pojele nas, naš narod iznutra, one stavove koje već agresivno nameću u svojim zemljama i koji nas direktno vode u degradaciju i odrođavanje, pošto su u suprotnosti sa samom ljudskom prirodom. To se neće desiti, niko i nikada to nije uspio. Pa neće uspjeti ni sada.

Bez obzira na sve, decembra 2021. godine mi smo ipak još jednom pokušali da se dogovorimo sa SAD i njihovim saveznicima o principima osiguranja bezbjednosti u Evropi i o neširenju NATO. Sve uzalud. Stav SAD se ne mijenja. Oni ne nalaze za shodno da se dogovaraju s Rusijom o tom za nas ključnom pitanju, težeći svojim ciljevima prenebregavaju naše interese.

I, naravno, u takvoj situaciji nameće se pitanje: šta dalje da se radi, šta da se čeka? Mi dobro znamo iz istorije kako se 1940. i početkom 1941. godine prošlog vijeka Sovjetski Savez na sve načine trudio da spriječi ili makar da odgodi početak rata. Radi toga trudio se da bukvalno do poslednjeg trenutka ne provocira potencijalnog agresora, nije sprovodio ili je odlagao najneophodnije, očigledne akcije za pripremu za odbijanje neizbježnog napada. A koraci koji su na kraju ipak preduzeti bili su katastrofalno okašnjeli. Kao rezultat zemlja nije bila spremna za to da punom snagom dočeka invaziju nacističke Njemačke koja je bez objave rata napala našu domovinu 22.juna 1941.godine. Neprijatelja smo uspjeli da zaustavimo, a onda i da slomimo, ali uz ogroman danak. Pokušaj da se ugodi agresoru pred Veliki otadžbinski rat bio je greška koja je skupo koštala naš narod. Prvih mjeseci borbenih dejstava izgubili smo ogromne, strateški važne teritorije i milione ljudi. Drugi put takvu grešku nećemo dozvoliti, nemamo prava.

Oni koji pretenduju na svjetsku dominaciju, javno, nekažnjeno i, naglasiću, bez ikakvih osnova proglašavaju nas, Rusiju svojim neprijateljem. Oni zaista danas raspolažu ogromnim finansijskim, naučno-tehnološkim i vojnim potencijalima. Mi to znamo i objektivno ocjenjujemo prijetnje u sferi ekonomije koje se stalno čuju na naš račun – isto kao i svoje mogućnosti da se suprotstavimo toj drskoj i permanentnoj ucjeni. Ponavljam, to procjenjujemo bez iluzija, krajnje realistično.

Što se tiče vojne sfere, savremena Rusija je čak i poslije raspada SSSR i gubitka značajnog dijela njegovog potencijala danas jedna od najmoćnijih nuklearnih država svijeta i štaviše ima izvjesnu nadmoć u nizu najnovijih tipova naoružanja. S timu vezi niko ne treba da sumnja da će direktni napad na našu zemlju dovesti do sloma i užasnih posljedica za svakog potencijalnog agresora.

Istovremeno, tehnologije, pa i odbrambene, brzo se mijenjaju. Liderstvo u toj oblasti prelazi i brzo će prelaziti iz ruke u ruku, a dotle će vojno osvajanja teritorija uz naše granice, ako to dozvolimo da se desi, ostati decenijama unaprijed i možda i uvijek i stvaraće za Rusiju stalno rastuću, apsolutno neprihvatljivu prijetnju.

Već sada, kako se NATO širi na istok, situacija za našu zemlju iz godine u godinu postaje sve gora i opasnija. Štaviše, poslednjih dana rukovodstvo NATO otvoreno govori o potrebi da se ubrza, forsira pomjeranje infrastrukture Alijanse prema granicama Rusije. Drugim riječima, oni pooštravaju svoj stav. Mi više ne možemo da prosto nastavimo da posmatramo ono što se zbiva. To bi bilo apsolutno neodgovorno s naše strane.

Dalje širenje infrastrukture Sjevernoatlantske alijanse, započeto vojno osvajanje teritorije Ukrajine za nas je neprihvatljivo. Naravno, nije stvar samo u organizaciji NATO – to je samo instrument spoljne politike SAD. Problem je u tome što na nama susjednim teritorijama – da primijetim, našim istorijskim teritorijama – nastaje nama neprijateljska „anti-Rusija“, koja je stavljena pod potpunu spoljnu kontrolu i ubrzano se popunjava oružanim snagama NATO zemalja i bilduje najsavremenijim oružjem.

Za SAD i njihove saveznike to je tzv. politika obuzdavanja Rusije i očigledne geopolitičke dividende. A za našu zemlju to je na kraju pitanje života i smrti, pitanje naše istorijske budućnosti kao naroda. I to nije preuveličavanje – upravo je tako. To je realna opasnost ne samo za naše interese, nego za samo postojanje naše države i njen suverenitet. Upravo je to ona crvena linija o kojoj smo više puta govorili. Oni su je prešli.

S tim u vezi je i stanje u Donbasu. Vidimo da su snage koje su 2014. godine izvršile državni prevrat u Ukrajini, osvojile vlast i drže je u suštini uz pomoć dekorativnih i zbornih procedura, definitivno odbile mirno rješenje sukoba. Osam godina, beskrajno dugih osam godina činili smo sve što je moguće da se situacija riješi mirnim, političkim sredstvima. Sve uzalud.

Kao što sam već rekao u svoj prethodnom obraćanju, ne može se bez saosjećanja gledati ono što se tamo zbiva. Jednostavno, sve to se više nije moglo trpjeti. Mora se smjesta prekinuti taj košmar – genocid nad milionima ljudi koji tamo žive, koji se uzdaju samo u Rusiju, uzdaju se u nas. Upravo te težnje, osjećanja, bol ljudi za nas su i bili glavni motiv za donošenje odluke o priznanju narodnih republika Donbasa. Smatram da je važno da to dodatno naglasim. Vodeće zemlje NATO za postizanje svojih ciljeva u svemu podržavaju ekstremne nacionaliste i neonaciste u Ukrajini, koji zauzvrat nikada neće oprostiti Krimljanima i Sevastopoljcima njihov slobodni izbor – da se ponovo pripoje Rusiji.

Oni će, naravno, krenuti i na Krim, i to isto kao i na Donbas, s ratom, s namjerom da ubijaju, kao što su nezaštićene ljude ubijali kazneni odredi iz bandi ukrajinskih nacionalista, saradnika Hitlera u vrijeme Velikog otadžbinskog rata. Oni otvoreno govore i o tome da pretenduju na čitav niz drugih ruskih teritorija.

Čitav tok razvoja događaja i analiza informacija pokazuje da je sukob Rusije s tim snagama neizbježan. Samo je pitanje vremena: oni se spremaju, čekaju pogodan trenutak. Sada pretenduju još i na to da dobiju nuklearno oružje. Nećemo im to dozvoliti.

Kao što sam ranije govorio, Rusija je poslije raspada SSSR prihvatila nove geopolitičke realnosti. Mi se s poštovanjem odnosimo i odnosićemo se prema svim ponovo formiranim zemljama na postsovjetskom prostoru. Poštujemo i poštovaćemo njihov suverenitet, a primjer za to je pomoć koju smo pružili Kazahstanu kad se suočio s tragičnim događajima, sa izazovom za njegovu državnost i integritet. Ali Rusija se ne može osjećati bezbjedno, ne može da se razvija i postoji uz stalnu pretnju koja dolazi s teritorije savremene Ukrajine.

Podsjećam da smo 2000-2005. pružili vojni otpor teroristima na Kavkazu, odbranili integritet naše države, sačuvali Rusiju. Godine 2014. podržali smo Krimljane i Sevastopljce. A 2015. smo primijenili oružane snage da bismo postavili pouzdanu branu od prodora terorista iz Sirije u Rusiju. Nismo imali drugog načina da se zaštitimo.

Isto se dešava i sada. Jednostavno nisu nam ostavili nijednu drugu mogućnost da zaštitimo Rusiju, naše ljude, osim one koju ćemo biti primorani da primijenimo danas. Okolnosti zahtijevaju od nas odlučne i neodložne akcije. Narodne republike Donbasa obratile su se Rusiji s molbom za pomoć.

S tim u vezi, u skladu sa članom 51, stav 7 Povelje UN, uz odobrenje Savjeta Federacije Rusije a ispunjavajući sporazume o prijateljstvu i međusobnoj pomoći s Donjeckom narodnom republikom i Luganskom narodnom republikom, koju je Federalna skupština ratifikovala 22. februara, donio sam odluku o sprovođenju specijalne operacije.

Njen cilj je zaštita ljudi koji su osam godina izloženi iživljavanju i genocidu od strane kijevskog režima. I zato ćemo težiti ka demilitarizaciji i denacifikaciji Ukrajine, kao i ka tome da se izvedu pred sud oni koji su izvršili mnogobrojne krvave zločine protiv civila, pa i protiv građana Ruske Federacije. Pri tome ne planiramo okupaciju ukrajinskih teritorija. Ne namjeravamo nikome i ništa da namećemo silom. Istovremeno čujemo da se na Zapadu u poslednje vrijeme sve češće čuju riječi da dokumente koje je popisao sovjetski totalitarni režim, a koji potvrđuju rezultate Drugog svetskog rata, više ne treba ni poštovati.

Šta onda, šta na to odgovoriti?

Rezultati Drugog svjetskog rata kao i žrtve koje je naš narod položio na oltar pobjede nad nacizmom su svete. Ali to nije u suprotnosti s visokim vrijednostima prava i sloboda čovjeka, polazeći od realija koje su nastale do danas tokom posleratnih decenija. Takođe se ne ukida pravo nacija na samoopredeljenje, garantovano članom 1 Povelje UN.

Podsjetiću da ni prilikom stvaranja SSSR, ni poslije Drugog svjetskog rata ljudi koji žive na ovim ili onim teritorijama koje ulaze u savremenu Ukrajinu niko nikada nije pitao kako bi oni sami da organizuju svoj život. U osnovi naše politike je sloboda, sloboda izbora da svi samostalno određuju svoju budućnost i budućnost svoje djece. I mi smatramo da je važno da to pravo – pravo izbora – mogu da iskoriste svi narodi koji žive na teritoriji današnje Ukrajine, svi koji to požele.

S tim u vezi obraćam se i građanima Ukrajine. Rusija je 2014. godine morala da zaštiti građane Krima i Sevastopolja od onih koje vi sami zovete „naci“. Krimljani i Sevastopoljci su napravili svoj izbor – da budu sa svojom istorijskom domovinom, s Rusijom, i mi smo to podržali. Ponavljam, jednostavno nismo mogli da postupimo drukčije.

Današnji događaji nisu povezani sa željom da se zadire u interese Ukrajine i ukrajinskog naroda, oni su povezani sa zaštitom same Rusije od onih koji su Ukrajinu uzeli za taoca i pokušavaju da je iskoriste protiv naše zemlje i njenog naroda. Ponavljam, naši postupci su samozaštita od prijetnji koje nam stvaraju i od još veće nesreće od one koja se danas dešava. Ma koliko teško bilo, molim vas da to shvatite i pozivam vas na saradnju da bismo što prije okrenuli ovu tragičnu stranicu i zajedno krenuli napred, da nikom ne dozvolimo da se miješa u naše poslove, u naše odnose, nego da ih gradimo samostalno, tako da to stvori neophodne uslove za prevazilaženje svih problema i, bez obzira na postojanje državnih granica, jača nas iznutra kao jedinstvenu cjelinu. Ja vjerujem u upravo takvu našu budućnost.

Moram da se obratim i vojnicima oružanih snaga Ukrajine.

Vaši očevi, djedovi i pradjedovi nisu se zbog toga borili protiv nacista, branili našu zajedničku domovinu da bi današnji neonacisti osvojili vlast u Ukrajini. Zakleli ste se na vjernost ukrajinskom narodu, a ne antinarodnoj hunti koja pljačka Ukrajinu i iživljava se nad samim narodom. Ne ispunjavajte njena kriminalna naređenja. Pozivam vas da odmah položite oružje i idete kući. Objasniću: vojnici ukrajinske armije koja ispune ovaj zahtjev mogu neometano da napuste zonu borbenih dejstava i da se vrate svojim porodicama.

Još jednom naglašavam: sva odgovornost za moguće krvoproliće u cjelini i potpunosti biće na savjesti vladajućeg režima na teritoriji Ukrajine.

Sada nekoliko važnih, veoma važnih riječi za one koji bi mogli da padnu u iskušenje da se sa strane umiješaju u tekuće događaje. Ko god pokuša da nas ometa, a tim prije da stvori pretnje za našu zemlju, za naš narod, treba da zna da će odgovor Rusije biti trenutan i da će dovesti do takvih posljedica s kojima se nikad u istoriji niste suočili. Spremni smo na svaki razvoj događaja. Sve odluke neophodne s tim u vezi su donijete. Nadam se da će me čuti.

Poštovani građani Rusije!

Dobrobit i samo postojanje čitavih država i naroda, njihov uspjeh i vitalnost uvijek polaze iz moćnih korijena sopstvene kulture i vrijednosti, iskustva i tradicije predaka i, naravno, direktno zavise od sposobnosti da se brzo prilagođavate životu koji se stalno mijenja, od jedinstva društva, njegove sposobnosti da se konsoliduje, da ujedini sve snage da bi se išlo naprijed.

Sila je uvijek potrebna, ali ona može biti različitog kvaliteta. U osnovi politike „imperije laži“, o kojoj sam govorio na samom početku svog izlaganja, leži prije svega gruba, otvorena sila. U takvim slučajevima kod nas kažu: „Kad sila postoji, um nije potreban.“

Mi i vi znamo da je prava sila – u pravednosti i pravdi koja je na našoj strani. A kad je tako, teško je ne saglasiti se s time da su upravo sila i spremnost za borbu osnova nezavisnosti i suvereniteta, da su neophodni temelj na kom se jedino i može pouzdano graditi svoja budućnost, graditi svoj dom, svoja porodica, svoja domovina.

Siguran sam da će vojnici i oficiri Oružanih snaga Rusije, vjerni svojoj zemlji profesionalno i hrabro izvršiti svoju dužnost. Ne sumnjam da će složno i efikasno djelovati svi nivoi vlasti, stručnjaci koji odgovaraju za stabilnost naše privrede, finansijskog sistema socijalnog sektora, rukovodioci naših kompanija i cjelokupan ruski biznis. Računam na konsolidovan, patriotski stav svih parlamentarnih partija i društvenih snaga. Na kraju, kako je to uvijek i bilo u istoriji, sudbina Rusije je u pouzdanim rukama našeg multinacionalnog naroda. A to znači da će donijete odluke biti izvršene, postavljeni ciljevi ostvareni, a bezbjednost naše domovine pouzdano garantovana.

Vjerujem u vašu podršku, u nepobjedivu snagu koju nam daje naša ljubav prema otadžbini.