Na posljednjem sastanku predstavnika parlamentarne većine 19. jula saopštio sam da smatram kako je rekonstrukcija postojeće Vlade optimalno rješenje, ali da nemam ništa protiv i da mi nećemo biti smetnja ako se ostali dogovore o izboru nove – samo moramo imati 41 poslanika koji to podržava, a činilo mi se da to nemamo ni izbliza.

Dva mjeseca kasnije reklo bi se da smo na korak od rekonstrukcije!?

Moram da pitam:

* Kako je sad rekonstukcija poželjna, a premijer prihvatljiv?

* U čemu smo izgubili dva mjeseca?

* Šta bi sa novim premijerom i odbacivanjem svake mogućnosti da pričamo o rekonstrukciji?

* Zašto se tako nemilosrdno troše i ljudi i ideje?

* Čemu je služilo međusobno vrijeđanje političkih subjekata i zašto se nastavlja?

Na kraju; jesmo li sigurni da imamo dogovor i je li pošteno da oni koji nijesu nipošto htjeli rekonstrukciju sada ucjenjuju rekonstrukcijom one koji su bili za nju?

Naravno da nije, ali biti pošten u politici nije pametno.

Naravno da nije ni pametno, ali se politički isplati.

Na duže staze, međutim, nepametna politika, donosi poraz. Nepametna ili glupa politika namijenjena je nepametnima i doći će glave očekivanjima i nadanjima normalnih i pristojnih ljudi.

I pored svega, radujem se potencijalnom dogovoru ali i očekujem da se međusobno uvažimo i u tišini sve stavimo na papir.

Za opšte dobro spreman sam da prihvatim sve samo unaprijed odbijam svaku ucjenu i poniženje – protiv toga se borim dvadeset godina.

Goran Danilović