Odlucila sam se  da idem. Uredno se prijavila i bila na zbornom mjestu prije polaska. Htjela sam sebi da osiguram mjesto u velikom autobusu, kad tamo evo mali simpaticini bus veoma pregledan i ne natrpan. Tako da smo, sto se tice prevoza, dobro poceli. I vodici su bili vise nego ljubazni, posebno jedan  🙂 davao iste informacije i po vise puta ali ja sam svaki put ljubazno zahvaljivala “ šukran” .

I, ajd’, da i vama ispricam nesto sto je on meni, a i nesto sto sam sama zakljucila, opazila ili vec saznala u razgovoru sa drugim clanovim grupe.

Krenuli smo kroz, ja bih rekla svercerski dio grada specijalizovan za kola: voljka ti da kupis, popravis kola, nadjes djelove – tu je sve. Dalje se krecemo kroz istocni dio Tripolija. Totalna razlika ( kao sto sam pomenula u prethonom blogu ). Vidi se da se radi o siromasnijem dijelu grada koji, opet, ima svoju draz. U svom tom sivilu vidite narandze, limune, masline zasadjene uz trotoare i, da,  tako cudno tu ipak zive. Prolazimo pored Citadel of Raymond de Saint-Gilles https://lebanonuntravelled.com/tripoli-citadel/ … Impozantno izgleda dok sa druge strane se vidi divlja gradnja i imam osjecaj da ce svaki cas te kuce da skliznu. Ovaj dio Tripoli je u brdima rasprostranjen.Izlazimo iz grada i vodic kaze da cemo se popeti na 2600 mnv, gdje cemo izaci na cestu na Mont Lebanon (nadam se da sam dobro shavatila).

Voznja je prijatna tako da uzivam i posmatram okolo. Nazalost, sjecam se samo imena jednog grada kroz koji smo prosli , Syr.  Nakon Syra put je tako strm i uzan da sam mislila da ce autobus sigurno da prokuva. Stali smo da doruckujemo i da popijemo kafu i caj. Iznenadila sam se da imaju espreso a tek kasnije kada sam popili veoma ukusan espreso na teritoriji koja je, kazu, kotrolisana od Hazbullah , i gdje je aparat za espreso smjesten u gepeku kola 🙂

Nego da se vratim prvom stajanju: Narucio se  zatar i popio se espreso. Iskoristili smo priliku ( i ja i clanovi grupe ) da se malo zblizimo. Oni da pitaju odakle sam, ja da im objasnim (nije bas moglo iz prve, ipak CG nije strateski partner kao mozda Amerika, Iran, Francuska Ili pak Saudijska Arabija), te smo malo procaskali i o situaciji u Libanu (na njihovu inicijativu).

Dok pisem shvatam da je situacija mozda i uticala na sastav ove grupe. Na osnovu imena ljudi cini mi se da je grupa sastavljena od osoba muslimanske vjeroispovjesti. Da se razumijemo, ne smeta mi nista, cak sto vise idem opet sa njima, ali imajuci u vidu da mi je vecina ljudi sa kojima sam komunicirala od kada sam dosla u Liban naglasila da se ta podvojenost  sve vise osjeca, sada i ja nesvjesno to zakljucujem. Inace  kada smo prolazili kroz odredena sela, mjesta vodic je tacno znao koje je sunitsko a koje siitsko… Moram naglasiti da je on rekao da je izricito protiv podjela i da  svojoj djeci nikada nece dati religijska imena, kao sto je njegovo Muhamed, koje mu, ponekad, stvara probleme.

Prosli smo kroz regiju gdje se uzgajaju jabuke i kruske, put je jako uzan i strm, a vodic mi kaze “da su ljudi odje jako glupi, nece da prodaju zemlju drzavi da napravi siri put i onda bi njhova zemlja vise vredjela“. Ja se mislim, nisu ljudi glupi nego znaju da  je zemlja bogastvo tako da se ne odricu tako lako nje, ona ih  hrani, a ne drzava, koliko ja vidim.

Citav put je bio bas pravo uzivanje, penjanje na planinu i mogucnost da vidim maltene citav Liban.  Priblizavamo se regiji koja je, pa ne mogu da kazem ‘ no man’s land” jer je, ipak, u okviru Libana ali kazu da Liban nema nikavu kontrolu nad njom, vec Iran i Hazbulah (pogledah malo na netu i vidim da je na jednoj mapi ta zona tako i obeljezena). Na ulazu i izlazu iz regije je libanksa vojska, ali koja vojska?! To su momcici koji imaju neke puske i iskreno ne znam koja im je svrha jer odmah, nakon par metara, su polja hašiša i svi to znaju i ne mogu nista da preduzmi. Cudno mi je da je to tako dozvoljeno, da to tako moze, a opet ne znam sto se cudim kad je na ovoj planeti svašta nesto dozvoljeno. Kroz taj dio terorije Libana nema signala mobilne telefonije Libana. Ustvari, koliko sam shvatila, nema nikakvog signala, tako da moj vodic kaze mogu da nas kidnapuji i nikome nista, ocu reci ne mozemo nikoga dozvat. Nego, nisam se puno uzbudjivala jer sam vise puta u Africi bila na gorim mjestima i niko se ne zalijece da kidnapuje Crnogorku. Isto mislim da oni znaju dje su pare  🙂

I tako prodjosmo i ova lijepo obradjena polja koju su, mogu vam reci, lijepo rodila. Bit ce para od izvoza ako nema turizma 🙂

I stigli smo na odrediste. Restoran je pristojan, veliki na obali rijeke. Sa tog mjesta su nas odveli na polaznu tacku za rafting. Kako pravila nalazu, odradili smo veoma korekntu obuku , ‘šmel’ znaci desno, ‘jamin’ lijevo. E, sad, unazad sam zaboravila kako se kaze, ali ako skiper ne kaze ni ‘šmel’ ni ‘jamin’, onda veslam unazad  🙂

Lijepo smo poceli, simpaticno, ekipa raznolika. Medjutim moram da kazem da sam ubrzo dozivjela veliko razocarenje: prljava voda, puna otpada – plastike, osjeca se jak smrad kao crkotina, pluta mrtva riba…

Nema dje se nisam kupala, uskakla u svakakve bare po Africi, ali nikada ko sada nisam imala potrebu da se odmah istusiram kad dodjem kuci…

I da ne bude da zavrsim u negativnom tonu- zena vodica se isto veome iznenadila i rekla da prije dvije nedelje nije bilo ovako, vec da je voda bila cista. Mozda i jeste bila, ali sada nije… Vise srece drugi put .. ako ga bude  🙂

Pozdrav