Javlja: Omer Šarkić

Iz godine u godinu Cijevna postaje sve omiljenije kupalište Podgoričana, a u poslednje vrijeme i stranih turista. Voda u Cijevni otopli upravo od sredine jula, što se poklapa sa periodom kada su na moru najveće gužve, tako da je i onima sa više novca i mogućnosti Cijevna počela zamjenjivati more.

U momentu dok ovo pišem, duž bezbroj rječnih prirodnih plaža i kupališta nalaze se hiljade kupača i turista.

Porast interesovanja za Cijevnu kao kuplaišta i izletišta, mnogi su vidjeli kao šansu za zaradu – što je legitimno. Svakog ljeta otvori se neka nova kafana ili restoran. Neke na “divlje”, neke regularno. Međutim, komercalizacija Cijevne bez ikakve kontrole i nadzora, nosi rizike koje smo već okusili na crnogorskom primorju: rizike uzurpacije i devastacije. Prirodne plaže, stijene koje su tik uz vodu, a ponegdje i samo korito rijeke se zatrpavaju, zabranjuje se prilaz, mijenjaju prirodni tokovi rijeke.

U donjem toku, na vodopadima Cijevne koje su nazvali Nijagara (nikad ne upotrebljavam taj, kič naziv, već mjesto zovem jednostavno Vodopadi) izgrađen je pristojan i zanimljiv restoran, sa pristupnim putem i parkingom – što je za pohvalu.

Nije za pohvalu što je samo što metara uzvodno od restorana postavljena ograda koja brani pristup na desetak prelijepih malih plaža sa prirodnom hladovinom. Uz to, vjerovatno gradeći pristupni put i parking ispred restorana, vlasnik je viškom materijala zatrpao neke od tih prirodnih plaža i stijena. Isto je urađeno i u pomenutom, ograđenom dijelu, kroz koji sam danas prošao.

Sve prirodne plaže i stijene u tom dijelu, osim što im je onemogućen pristup, zatrpane su. Zbog toga je oko samog restorana ogromna (vikendom pogotovo), velika gužva, iako se to ne bi dešavalo da nije urađeno što je urađeno – protivno zakonu o javnom dobru. Jer, iako je zemljište na opisanom dijelu Cijevne očigledno u privatnom vlasništvu, niko nema pravo da ograđuje i brani prilaz javnom dobru, a još manje da devastira prirodne plaže i stijene, zatrpavajući ih zemljom i šutom.

Vrijeme je da najzad državni organi, prije svega Uprava za inspekcijske poslove posjeti obale Cijevne, ozbiljno upozori vlasnike zemljišta uz rijeku da ne mogu ogradama sprečavati građane da joj priđu, a pogotovu da ne smiju devastirati i zatrpavati prirodne Cijevnine plaže, ili joj produbljivati korito mašinama i skretati prirodan tok, što je urađeno kod restorana Tvrđava u Dinoši.

Ako se ovim problemom ne pozabavimo odmah, kasnije će biti mnogo teže “ispravljati krive Drine”, a prirodna ljepotica Cijevna će postati još jedan, komercijalizacijom uništen dragulj: devastiran, pretrpan, sa izgubljenim, rasterećujućim mirom i tajanstvenošću, koji je Cijevni, između ostalog, davao nesvakidašnju čar.