Pozorišne predstave u Staroj Grčkoj održavane su na otvorenom prostoru u čijem središtu stajali su glumci i hor, a publika bi jedva čekala da djelo oživi. Danas ni najsavremenije tehnologije i brojne povoljnosti nisu dovoljne da privuku omladinu u pozorište.

„Mladi ljudi su raspoloženi za pozorište, samo pozorište treba da se otvori za njih, da ih aktivira, da im priđe i uspostavi kontakt՚՚, kaže Dubravka Matičić, jedna od rijetkih koja pokušava da mlade dovede u pozorište.

Dubravka Matičić

Matičić to čini uz pomoć portala pozornica.me i dugogodišnjeg iskustva pozorišne producentkinje. Projekat za portal napisala je još 2011. godine, izvukla ga iz fioke i predala na konkurs Ministarstva kulture za pomoć nezavisnim umjetnicima, koji ga je odobrio. Počela je da radi prije dva – tri  mjeseca.

Ona kaže da treba formirati više dječijih teatara, da nije dovoljno samo jedno u Podgorici i jedan kotorski festival za djecu, jer šta je sa mališanima u Plavu, Kolašinu, Beranama, Nikšiću, Budvi, Ulcinju…

„Da bismo imali publiku, mi je moramo razviti, moramo naučiti dijete od četiri godine da dolazi u pozoriše, da bi to dijete kada bude odrasla osoba sa 40 godina dolazilo u pozorište. Ljubav prema pozorištu lakše je razviti kod djece, nego kod studenata i odraslih uopšte՚՚, ističe Matičić.

Gordana Marković, nastavnica predškolskog vaspitanja, kaže da još u ranom djetinjstvu počinju se usvajati određene navike, a da li će se one zadržati zavisi od porodice, vaspitača, vršnjaka i kontinuiteta ponavljanja. Ona navodi da je pozorište značajno za djecu zbog kulture koju daruje, socijalnih kontakata, razvoja mašte, empatije, bogaćenje rječnika i uključivanja u kulturna dešavanja.

“Potrebno je pozorište uvesti u vrtiće, škole, podržati dramatizacije koje se održavaju u vaspitno-obrazovnim ustanovama, a akteri su djeca. Posebnu pažnju treba posvetiti odabiru tekstova po kojima se igraju predstave, odabrati aktuelne teme, zanimljive, duhovne, a ne teške, iscrpljujuće i već viđene. Pozorište da bi se zavoljelo, potreban je zajednički rad svih nas”, kaže Marković.

Ona dodaje da roditelji trebaju djeci da čitaju priče, pjesme, puštaju lijepe melodije, odvode ih na razne predstave, igraju se glume kod kuće…

Edin Selmanović, student druge godine gastronomije, je kao djete bio samo jednom u pozorištu, I to sa sestrom. Nema naviku da ide u pozorište, a ako pođe to je jednom godišnje. On misli da su mladi  nezaintresovani  zbog komercijalnog sistema koji im se plasira i koji zauzima više od 80%  prostora putem društvenih mreža, televizije i drugoga.

Vanja Vučković, studentkinja prve godine master studija turizma, ima drugačije iskustvo iz djetinjstva. Kad je bila mala, često je posjećivala pozorište, a najčešće onda kada je odlaske organizovao učitelj. Ona godišnje ide u pozorište od 5 do 10 puta. Kaže da zbog studenstkih i poslovnih obaveza ne može da izdvoji više vremena.

Vučković misli da je veliki dio mladih okrenut ,,novom, modernom dobu”, naročito generacije rođene u 21. vijeku i da im pozorište nije interesantno. Ona smatra da, generalno, imamo problem nedovoljno razvijenog kulturnog života.

Mladi u velikom broju posjećuju gostujuće predstave pozorišta iz Crne Gore i regiona, otkrio nam je Zoran Šoškić, pomoćnika direktora JU KIC “Budo Tomović”. Pored toga, navodi da je i stand up popularna izvođačka forma. Oni mladu pozorišnu publiku animiraju dobrom selekcijom predstava, a u KIC-u imaju i šansu da se amaterski bave teatrom, odnosno da učestvuju u radu dramske radionice DODEST.

Šoškić kaže da je budućnost pozorišta u partnerskoj saradnji na domaćem, regionalnom i inostranom planu gdje će biti više šansi za mlade umjetnike i  razmjeni iskustava i ideja.

Matičić, zaključuje da publika ne smije zaboraviti pozorište, da mora održavati odnos sa njim i  kada ovaj teški i nesvakidašnji period prođe, vratiti mu se. „Ono je opstajalo milionima godina i nalazilo načine da prevaziđe mnoge prepreke poput raznih bolesti, ratova, tehničke revolucije, filmova, televizije i društvenih promjena, tako da će prevazići i ovo“.

Petra MARKOVIĆ