Poštovani građani,

Šef režima je zakazao izbore za 30. avgust ove godine u situaciji kada nema osnovnih uslova za njih. Iako su svi dosadašnji izbori bili neregularni i nepošteni, predstojeći će biti najneregularniji od svih do sada. Nije ispunjen nijedan uslov iz Sporazuma o budućnosti, nijesu implementirane preporuke Evropske komisije o izmjeni izbornog zakonodavstva, nema pravnog epiloga afera „Snimak“ i „Koverta“, glavne institucije za sprovođenje izbora su u VD stanju, Nacionalni javni medijski servis je pod totalnom kontrolnom režima…

Svjesni svega ovoga, čelnici opozicije idu na izbore, i nastavljaju staru priču o pobjedi, bez ikakvog pokrića. Iako mislim da je Sporazum o budućnosti i mapa puta predstavljena u njemu, jedini način da se dođe do poštenih izbornih uslova, vladavine prava kao osnova svega, sistemskih promjena i drugačijeg oblikovanja politike sa neposrednim uključivanjem građana u procese, poštovaću najavu opozicije da u sadašnjim uslovima pokuša ono što smatram nemogućim – da smijeni režim. Stoga ću se u narednom, predizbornom periodu, povući iz javnog života, kako na bilo koji način ne bih bio na smetnji narastajućem navijanju i optimizmu, a ostajući privržen Sporazumu i svom potpisu na njemu.

Ovo činim iz poštovanja prema opozicionim biračima, kojima pripadam od 1990. godine. Ne želim da narušim njihov optimizam, koji će biti od presudne važnosti jednoga dana kada za smjenu režima budu postojali uslovi. Ovo se nikako ne odnosi na vođe opozicije, koji su saučesnici sveukupne destrukcije  u državi i siromašenja njenih građana i koji daju alibi i legitimitet „izborima“. A time i nastavku pljačke državnih resursa.

Očekivao sam barem najavu preuzimanja odgovornosti, u vidu ostavki, nekih dugovječnih  lidera opozicije ako dožive još jedan poraz.

Poštovani građani,

čeka nas možda najteži period u novijoj istoriji Crne Gore, sa teškom ekonomskom krizom uzrokvanom ne samo Covidom – 19, već i potpuno pogrešno vođenom ekonomskom politikom. Turizam koji čini četvrtinu privrede Crne Gore je u stanju kolapsa, a sa njim su povezane i skoro sve ostale privredne grane. Zaduženost države je enormna i dostigla je limit koji ugrožava i teritorijalni integritet države.

Lažna obećanja u kampanji će proći, u realnom životu čeka nas umanjenje plata i penzija, gubitak radnih mjesta… Čeka nas dalje siromašenje već osiromašenih slojeva društva, a pogubnije od toga je neizvjesnost i strah od neimaštine.

Ovo su vremena kada se savjest najodgovornijih u društvu ( režima, opozicije, akademija, univerziteta, vjerskih institucija…) sabere i zatraži uključivanje svih snaga koje mogu dati doprinos u spašavanju ekonomije, mira i stabilnosti u društvu. Moja najveća zamjerka opozicionim vođama koju i ovim putem upućujem je u upravo ta – oglušili su se o apele građana za jedinstvo, za promjene, za spas. Kako građana na ulicama prošle godine (Odupri se), tako i građana (vjernika) na litijama.

Da i ovom prilikom ne zaobiđem glavni uzrok naše sveopšte krize, a to je režim, reći ću samo da upravo  ovih dana on pruža još jednom dokaz o konstantnoj pohlepi. Misle samo na kampanju, vođeni samo jednom željom, da vladaju još 4 godine da bi nastavili pljačkali, bez razmišljanja da stihija na vidiku već na jesen može odnijeti i njih i njihovu vlast, a, bojim se, dovesti do ozbiljnih nestabilnosti u državi.

Građani su potpuno prepušteni sebi pa je važno da u ovim teškim vremenima ostanemo ljudi, prijatelji, komšije, uzdržavamo se teških riječi, izliva mržnje i optužbi na pogrešne adrese (nacija, vjera, pleme,… urođene ili stečene razlike među nama).

Pozivam na saosjećajnost za ljudsku patnju i apelujem na izbjegavanje svih vrsta, ne daj Bože, konflikata, jer poslije bilo kakvog sukoba svi bismo bili gubitnici.

Nakon, za mene iscrpljujućeg perioda, u kojem mi je donekle narušeno zdravlje, vraćam se maslinama i bašti, gdje osjećam mir i slobodu u svoj ovoj neslobodi. Ali ako se ukaže prilika biću tu da podržim svaki antisistemski protest ili akciju u cilju osvajanja slobode, demokratije, vladavine prava i socijalne i svake druge pravde. Ne više nikada kao lider bilo kakvog pokreta, jer tome nijesam vičan, već kao građanin, uvjeren da mi je to dužnost.

Xhemal Peroviq