Piše: Feđa Pavlović

Ljudi, referendum je održan prije 14 godina – nezavisnost, koju je Crna Gora tada stekla, danas je istorijska činjenica. Nezavisnost, međutim, NIJE isto što i suverenost. Na referendumu 2006. odlučivalo se o međunarodno-pravnom statusu: o nezavisnosti, ne o suverenosti.

Danas, 14 godina nakon referenduma, pogledajte oko sebe – okolnosti su se značajno promijenile. Tempora mutantur et nos mutamur in illis! Suštinski izazovi sa kojima se naša zajednica suočava više se ne tiču nezavisnosti, nego suverenosti. Potpisivanjem Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju EU (2007), započeli smo jedan proces čije krajnje ishodište ne može niko sa sigurnošću da procijeni. Kako da koncipiramo crnogorsku suverenost u kontekstu priključenja EU? Koliki stepen suverenosti bismo realno mogli da očekujemo? Postoji li neki minimum suverenosti koji bismo, u svakoj varijanti, morali da zaštitimo? I da li je taj minimum moguće izdejstvovati unutar Evropske Unije?

Da se razumijeno: ja na ova pitanja nemam odgovore, niti imam dovoljno znanja iz međunarodnih odnosa & međunarodne političke ekonomije da bih mogao da formiram stav o svim značajnim aspektima ove problematike. Na pitanja ove vrste odgovor ne može da da ni jedna “struka” – na njih treba da pokušamo odgovorimo kolektivno, kao zajednica laika i stručnjaka, komšija i sugrađana (kao ‘demos’).

Da bi taj dijalog bio moguć, neophodno je da odbacimo staru referendumsku podjelu na ‘independiste’ (DA) i ‘unioniste’ (NE), u korist nove, adekvatnije, relevantnije ideološke podjele – na one koji baštine ideju savremenog suverenizma, i one kojima je bliži tzv. ‘velikoevropski unitarizam’. Pa, ako već pravimo takvu podjelu – mene računajte u suvereniste.

Napomena: Ovaj tekst je izvorno objavljen na autorovoj FB stranici, a prenosimo ga uz njegovu saglasnost.