Trenutne okolnosti su nas primorale da se zatvorimo u digitalni tor elektronskih medija i interneta. Nije lako nositi se sa nebrojenom količinom informacija koje upijamo svakodnevno. O tome smo razgovarali sa mr Gordanom Ljubanović koja ima dugogišnje iskustvo na polju medijske i informacione pismenosti.

Zbog čega je, po Vašem mišljenju, informatička pismenost veoma važna za trenutnu situaciju u kojoj se nalazimo?

Prvi korak u novim pismenostima je da ih međusobno razlikujemo, iako se one djelimično preklapaju ili su međusobno uslovljene. Informatička (kompjuterska, računarska) pismenost je vještina rada na računarima, poznavanje aplikativnih programa, i to je, po opštoj saglasnosti, tehnički domen. Informaciona pismenost je umijeće rukovanja informacijama koje se nalaze na različitim nosiocima: papir, kamen, magnetna traka, disk računara… i nije vezana za tehniku nego za semantiku. Digitalna pismenost je informaciona pismenost u digitalnom okruženju.

Poslije ovog edukativnog uvoda – idemo na informacionu pismenost. Ona se smatra generičkom vještinom – opšteprimjenljivom, u svim životnim situacijama i okruženjima. Informaciona pismenost je skup vještina, umijeće traženja izvora informacija, njihovog izbora na osnovu vrijednosne procjene, korišćenja i predstavljanja informacija drugima. To umijeće se stiče vremenom, vježba se prije svega čitanjem, ali i gledanjem, slušanjem, te kritičkim promišljanjem i provjerom prema opšteusvojenim kriterijuma.

Dobra i pravovremena informisanost je uvijek i svuda važna, možete pretpostaviti još koliko više u ovako vanrednim dešavanjima koja okreću naglavačke cio naš poznati svijet. Odakle pouzdano saznati šta je novi virus, kako djeluje, kako da se ponašamo i štitimo? Koja su predviđanja zdravstvenih, društvenih, ekonomskih posljedica mjerodavna, prema kome da se orijentišemo u odlučivanju na dnevnom nivou i u pravljenju neposrednih planova? Informaciono pismena osoba se pouzdanije kreće kroz poplavu medijskih sadržaja, brže dolazi do valjanih informacija i donosi bolje odluke nego osobe čija se kritičnost završava argumentom “bilo na televiziji, pisalo u novinama“.

Kako možemo regulisati prijem mnoštva nepotrebnih informacija dnevno?

 Dobrim izborom izvora informacija, prema kriterijumima pouzdanosti, mjerodavnosti, relevantnosti, kao i sveobuhvatnosti i dubine tretiranja teme. No, to se uči i vježba. Važno je znati da informaciona pismenost nije stanje, nego proces: ona se ne nauči jednom za cijeli život, nego se vježba i dograđuje svakodnevno, razmišljanjem o pročitanom, viđenom… i kritičkim odnosom. Naravno, kritika nije uvijek negativna; kritičnost je naprosto propuštanje sadržaja kroz filtere sopstvenog znanja i iskustva.

Kakve posljedice na građane mogu imati brojne negativne vijesti i informacije koje “upijamo“ svakodnevno?

Svako upijanje vodi do prepunjenosti, pa je logično da treba da se odvojimo od opojne privlačnosti loših vijesti. Inače je „sklonost ka negativnim vijestima“ dokazana kroz više istraživanja, i to je ono što „prodaje novine“. Toga treba da budemo svjesni, da znamo da se na svijetu ne događaju samo loše stvari. S druge strane, neprekidno utapanje u loše vijesti u krajnjoj instanci vodi do ravnodušnosti, jer se prag tolerancije sve više spušta. Kad je sve loše, više ništa nije loše, i tu se krije opasnost po našu  građansku svijest i slobode. Možda se jedan dio dana treba malo osvrnuti oko sebe, pogledati stvarni svijet u našem vidokrugu i posvetiti mu pažnju: porodici, prirodi…

 Kako će na naše navike uticati povećano korišćenje digitalnog prostora, nakon što trenutna situacija prođe?

To je pitanje od milion dolara! Najčešća mišljenja su da ćemo poslije ove zaraze još više da se okrenemo ekranima, umjesto jedni drugima. Gotovo je izvjesno da se za neke djelatnosti otvorio novi prostor. Ono što je u razvijenom svijetu trend duže vremena – onlajn nastava, kod nas je došlo silom prilika, na primjer, i možda će u nekoj mjeri ostati.

Kako Vi gledate na činjenicu da većina ljudi trenutno radi od kuće? Da li će ovo u budućnosti možda postati primarni način rada?

Moguće je da će poslodavci sračunati da im je to isplativije, ali činjenica da su mnoge razvijene ekonomije ozbiljno ugrožene poslije mjesec-dva vanrednih okolnosti mene upućuje na pomisao da sa tim ekonomijama – ekonomija usluga, ekonomija znanja – nešto nije u redu. Moguće je da ćemo morati malo da smanjimo ekonomiju i vratimo dobru staru privredu u kojoj se u realnim prostorima nešto realno stvara.

Možete li prokomentarisati sistem online nastave kada su fakulteti u pitanju, i TV prenos za osnovnu i srednju školu? Da li je to dobar metod i kakve posljedice može imati?

Prosvjeta se u ovoj situaciji odlično snašla i, koliko sam u kontaktu sa djecom – svojom, prije svega – njima ovo veoma odgovara. Izbjegavaju se ponekad suviše brza, nejasna, nepotpuna živa predavanja, materijali su kompletni i mogu se više puta pregledati, zadaci i kriterijumi jasni, djeca upravljaju svojim vremenom i radnim obavezama. Naravno, ovakva nastava potpuno ispušta vaspitni dio, ali to je drugo i šire pitanje.

Na dio o fakultetima sam se osvrnula u jednom od prethodnih odgovora, uz dodatak: zabluda je da je onlajn nastava ekonomičnija za one koji je pružaju: održavanje, upravljanje, verifikacije na profesionalnim platformama koštaju u novcu i ljudima; nastavnici su čak više angažovani nego u režimu žive nastave jer pripremaju materijale, komuniciraju sa učenicima/studenitima 24/7 u e-učionicama i kroz četove, poruke, pregledaju radove… U tom svijetu nema preskakanja i skrivanja – digitalni trag ostaje za svakim postupkom.

Pretpostavljam da bi masovniji prelazak na onlajn režim zahtjevao i zakonske izmjene, i mnogo drugih preduslova, pa nije izvjesno da ćemo sasvim poći tim putem, bar ne uskoro.

Marija PEŠIĆ