Autorka: Maša Elezović*

Ima nekoliko stvari koje mi nikako nisu jasne u svoj ovoj zbrci oko Zakona o slobodi vjeroispovjesti u Crnoj Gori:

1. “Vjerski objekti koji su izgrađeni na teritoriji Crne Gore zajedničkim ulaganjima građana do 1. decembra 1918. godine, a za koje ne postoje dokazi o pravu svojine, kao kulturna baština Crne Gore, državna su svojina.”

(Izvor: Zakon o slobodi vjeroispovijesti, član 62)

– O kojim tačno objektima je riječ? Koliko ih je, koji su i koji je njihov trenutni pravni status, tj kako su upisane u katastar?

– Šta se podrazumijeva pod dokazom o pravu svojine? Da li je to što je upisan u katastar na ime crkve dovoljan dokaz ili traže od crkve da obezbijede dodatne dokaze o tome kako je upisano u katastar na njihovo ime sve što je postojalo prije 1918.?

Edit: Na ovo pitanje se odgovori mogu naći u ovom intervjuu sa Blagotom Mitrićem. (Hvala Stojane)

2. Da li to što je vjerski objekat državna svojina, znači da će ona (Država) moći da raspolaže njome kako god želi? Npr, Cetinjski manastir je upisan kao vlasništvo Opštine Cetinje. Da li to znači da Opština Cetinje može da ga proda kad god hoće ili da mu promjeni namjenu?

3. “Što se tiče imovine pravoslavne crkve, negdje su titulari sami manastiri, negdje je titular Mitropolija, negdje eparhija Budimljansko-Nikšićka, negdje pravoslavna crkvena opština ili srpska pravoslavna opština, kao što je slučaj na primorju”

(Izvor:

– Šta to znači u praktičnom smislu? Na koji način crkva raspolaže svojom imovinom? Odnosno, ukoliko odluče da prodaju zemlju kome idu pare? Da li idu Mitropoliji ili se šalju u zajedničku kasu Patrijaršije u Srbiju, pa onda oni dalje raspolažu time?

4. Da li su neki vjerski objekti u Crnoj Gori već zaštićeni kao spomenici kulture? U onom smislu da vlasnici ne smiju da urušavaju arhitektonsku autentičnost, kao ni ambijentalnu cjelinu. (Npr, kuća u kojoj sam živjela na Cetinju bila je zaštićena kao spomenik kulture i vlasnik nije smio da dogradjuje, kreči, kači spoljne jedinice za klimu kako mu se ćefne.)

– Zašto bi pitanje vlasništva sprečavalo zaštitu tih objekata?

– Da li su već neki vjerski objekti u Crnoj Gori zaštićeni na taj način? Ako jesu, koji su to?

5. Kada je u pitanju vlasništvo crkve nad imovinom i objektima koji nisu sakralni, npr. konaci, zemlja koja može da se eksploatiše, parkinzi i sl, da li crkva plaća neku vrstu poreza? (ovo je pitanje za sve, ne samo za pravoslavnu crkvu).

6. Na koji način su regulisane donacije koje se daju crkvi, da li idu u neku centralnu kasu, ako da, u koju i da li se te donacije prijavljuju, i ako da, na koji način? Npr, kada se daju donacije nevladinoj organizaciji, ona bi po zakonu morala da u svom završnom računu prijavi iznos i izvor donacija.

***

Moj ne predugi život (cijeli obilježen vladavinom DPSa) me je naučio da onog trenutka kad mi neka situacija izaziva jake emocije, da se obično nešto drugo dešava iza kulisa što zaslijepljena jačinom tih emocija ne vidim.

Ova pitanja postavljam jer mi se čini da je cijela ova situacija previše uzburkala emocije i da to zamagljuje neke činjenice koje bi trebalo svi da znamo. “Ne damo svetinje” automatski trigeruje emocije kod ljudi i u mnogim glavama stvara sliku Ostroga kao kockarnice za Arape i primorskih manastira kao apart hotela.

Ja bih voljela da imam malo jasniju sliku šta je to tačno ugroženo, pa da znam šta to da “ne damo”.

*Preneseno sa autorkine FB stranice, uz njenu dozvolu. Naslov je dao PCNEN