Piše: Nikola Grdinić

Politička kriza u Crnoj Gori je konstantna. Većina građana više i ne zna kako bi to država trebala da funkcioniše u normanim uslovima. Umjesto ambijenta u kojem ima posla za sve i može se živjeti od svog rada, umjesto razmišljanja gdje ćemo putovati ove godine, prinuđeni smo da se upravljamo prema riječima (ne djelima) “istaknutih političkih činioca”. A sve se više glasova čuje kako je ova godina – izborna.

Imamo li uopšte izbora kad je organizovanje izbora u pitanju? Nakon toliko godina priče o neregularnosti izbornog procesa, zašto bi birači trebali da prihvate izlazak na još jedne izbore pod apsolutnom kontrolom partija na vlasti?

Dio odgovora leži u Nikšiću i Tivtu npr, gradovima u kojima je zvanična opozicija, kompletno ili parcijalno, bojkotovala izbore. Izbori su se desili, lokalne vlasti su

instalirane, a opoziciono biračko tijelo je ostalo bez predstavnika u lokalnim parlamentima za naredne 4 godine. U tom slučaju, razumljivo je da tamo gdje se desio takav “bojkot”, opozicioni birači prevrću očima na pomen te teške riječi. Takođe, selektivni bojkot državnog parlamenta je unizio smisao i suštinu bojkota.

A je li moglo drugačije?

Da u Crnoj Gori postoji vladavina prava, da su državne institucije slobodne, neizlazak na izbore bi bio legitimno sredstvo koje bi poslalo poruku o krizi demokratskih principa, te bi to bio signal institucijama o potrebi reagovanja. Međutim, u stanju u kojem se nalazi Crna Gora, gdje vlada selektivna Pravda, gdje su sve ključne institucije zarobljene, bojkotom se ne može smatrati neizlazak na izbore, već sprječavanje dešavanja izbora do momenta kada se za njih steknu neophodni uslovi.

Kako to spriječiti izbore?

Treba poći od onoga koji ih raspisuje. Dakle, odluku o raspisivanju izbora trebalo bi da donosi predsjednik koji je u regularnim uslovima izvojevao izbornu pobjedu. Mi takvog predsjednika nemamo. Imamo osobu koja se predstavlja predsjednikom svih građana, a tokom svoje političke karijere ne postoji stanovnik Crne Gore kojeg nije uvrijedio. Onaj koji je prekršio bukvalno svaku riječ Zakletve Predsjednika. Onaj koji je simbol zloupotrebe političke i svake druge moći u privatne svrhe. Svaki potez koji vuče – vuče isključivo da bi zadržao poziciju na političkoj sceni koja ga ujedno i održava na slobodi, te da bi sačuvao ono što je ukrao od Crne Gore.

Zloupotrijebio je instituciju predsjednika, a ujedno raspisuje i organizuje izbore kako mu odgovara. Izbori mu daju legitimitet da čini to što čini, pa zašto mu ne bismo oduzeli tu luksuznu mogućnost? Zašto bismo ikad više dozvolili da nam ta kreatura određuje dio životnog kalendara i okvire u kojima možemo da se krećemo? Jer to je to što su izbori u ovakvim uslovima u našoj zemlji, orkestrirana farsa u kojoj imamo privid da slobodno biramo nekoga, a ustvari smo pioni na šahovskoj tabli. Eto, jedna od mogućnosti jeste delegitimisanje ovakvog predsjednika, a nakupilo se u ovih 30 godina previše argumenata zašto ne zaslužuje bilo kakvu ulogu u političkom životu, najprostije rečeno – nedostojan je. Zato se i trebamo baviti iznudom njegove ostavke. “Iznudom” – jer se mora izvršiti ogroman pritisak da se to desi. Odavno nema primisli da može podnijeti ostavku svojom voljom na poziv građana na moralnu odgovornost, a ta vrsta odgovornosti mora biti prisutna u zdravom političkom okruženju.

Mora se uporno napominjati da su građani ove države nosioci njenog suvereniteta, bez njih nema države, bez njih nema izbora. Takođe se mora napominjati da vlast postoji zbog naroda, a ne obratno kao kod nas. Mora

se napominjati i da je politika sve oko nas, da je u svakom fiskalnom računu, u svakom trotoaru, u hljebu i mlijeku, vodi i vazduhu, cijeni goriva, ugovoru o radu, bolnici, školi, itd. Ali ne na način kako je to sada ispromovisano – gdje politika pripada tobož profesionalnim političarima.

Ne, politika pripada svima nama i ovo je najvažnije od svega, jer nam to kao crnogorskim državljanima daje za pravo da argumentovano tražimo sve ono što smatramo da nam treba kako bismo živjeli u boljem društvu, boljoj državi. Pravnici će nas upućivati na norme koje se moraju ispoštovati prilikom zahtjeva za promjenama, što bi bilo logično da živimo u uređenom društvu sa zdravim političkim sistemom. Crna Gora to nije, mi praktično živimo u vanrednom stanju samo to niko od “zvaničnika” ne izgovara. A vanredno stanje zahtijeva vanredna rješenja i otuda imamo puno pravo da tražimo promjenu pravnog okvira koji može dovesti do neophodnog društveno-političkog napretka, neophodnog, ne samo željenog. U suprotnom, nastavićemo da budemo samo matični brojevi u registru rođenih, taoci pravno-političkih zavrzlama, lutke na koncu kojima upravljaju materijalno najmoćniji.

Protivtežu iskrivljenom pravno-političkom sistemu mogu kreirati upravo građani, oni koji su rasterećeni partikularnih interesa, slobodni da pokažu da ne pristaju na igru u ponuđenom okviru i sposobni da dokažu da postoji bolji. Od njih u ovom trenutku jedino i može krenuti inicijativa za suštinskim promjenama. Ta inicijativa bi za početak mogla da objasni da se izbori ne moraju dešavati kada nelegitimna vlast kaže. Mogu se odložiti do sticanja regularnih uslova za iste, a to nije malo puta rečeno, iako nikad nije suštinski realizovano.

Ono što treba da se zapitamo jeste zašto bismo ikad više dozvolili da izađemo na izbore u uslovima koji su malo ili nimalo bolji od prethodnih, ali svakako nedovoljno dobri da bi se istinski mogli nazvati regularnim? Ako ijedna parola u današnje vrijeme treba da počinje riječima “Nikad više…” onda je to “Nikad više lažni izbori!”. A predstavnici međunarodne zajednice nas ponovo pozivaju da krizu rješavamo dijalogom i u institucijama.

Važi. Samo da ponovimo ono što i ti isti predstavnici znaju – dijalog koji civilizovani svijet poznaje nije moguć sa prevarantima koji su silom zauzeli vlast u našoj zemlji. Državne institucije su u rukama tih prevaranata. Tako da može dijalog, prijatelji, moguć je. Na ulici jer je to najslobodnija institucija kod nas. I to dijalog u formi – izvolite uslove za izbore, ispunite ih ili nema izbora. Možda to ne ispunjava evropske standarde, ali sa uličarima se ne može drugačije. Uličarima koji su okupirali vlast, na to mislim, gospoda građani su na ulicama, svih ovih godina.