Kada smo bili djeca, a kasnije i kao momci, svakodnevno smo igrali fudbala na stadionu ‘Jedinstva’. Ekipe nisu bile nacionalne, naprotiv, bile su drugarske. Nismo gledali ni ime ni prezime, okupljali smo se oko drugarstva i tako smo i pravili postave.

Helem, svakodnevno bi dolazila i petorica rođene braće da igraju sa nama fudbala. Nikada nisu pravili svoje timove. Uglavnom bi se podijelili u nekoliko, u većini slučajeva različitih ekipa. U žaru borbe, često bi zbog grube igre ili oko priznavanja pogodka ispala tuča. Za divno čudo, tuču su uglavnom započinjala braća i to između sebe. Bilo je tu psovki – oca, majke, sestre… i doista žestokih udaraca, razbijenih arkada, zuba, pa čak i vilica.

Dobro sam zapamtio i jednom osjetio na vlastitoj koži koliko je opasno u bratskoj svađi i tučnjavi stavljati se na jednu stranu.

Uvijek kada bi se braća potukla i ekipe bi se stavljale na stranu onog iz čijeg je tima tučaroš. I tako ovoga puta Rajo skoči da pomogne srednjem u borbi protiv najstarijeg brata. Udari on sa leđa najstarijeg i posla ga u carstvo snova. Kada su ostala, pa čak i onaj, zbog kog je Rajo udario momka vidjeli brata na zemlji, sva četvorica skočiše i prebiše siromaha na mrtvo ime.

***

Onako, sjećam se i razmišljam naglas. Zaboravih da napišem još i ovo – fasovali bi čak i oni koji su pokušavali razvađati!