Naum pade mi događaj sa početka sedamdesetih godina prošloga vijeka iz Studenjaka u Beogrdu. Došao tata sa ravnog Cetinja da obiđe sina Draga, vječitog studenta prava. Kad hoće belaj, mi tu noć zaspali pred samu zoru. Desetak nas u trokrevetnoj sobi. Rani jutarnji sati, lupa na vratima. Mi komirani. Probudio se cijeli hodnik četvrtog sprata, a mi ni habera.

Beli, cimer iz susjedne sobe preko terase uđe, otključa vrata i uvede brižnog roditelja. Nekako se i mi probudismo, poskakasmo sa ormara, stolica, kreveta.

Gleda starina ne bi li ugledao sina, vrti glavom i otpuhuje. Kada se malo pribrao, upita gdje mu je sin. Mi horski odgovorismo da radi i da će svakog časa doći sa posla. Skuhasmo čovjeku kahvu, a u tome stiže i Drago.

Zagrli otac sina, momčinu od dva metra i tridesetak godina. Poslije uobičajenih pozdrava starina će:

„A gdje to radiš Drago, sinji kukavče. Nijesam te posla’ da radiš, već da studiraš.“

Zaposlio me striko ka’ portira u pošti. Radim samo treću smjenu i to tek svaki drugi dan.

Gleda otac sina, suče brkove pa će opet:

„Imaš li pištolj sine?“

Ne.

„A umiješ li da laješ?“

Ne tata.

„E jadan si ti portir. Nemaš ljevor, ne znaš da laješ, blagoš tati, državi i striku za tebe.“

***

Blago se i nama i državi. Za razliku od onog vakta kad nismo imali i nismo znali, danas svi studiraju, imaju ljevore i znaju jedni na druge lajati. Onda radili po Beogradu, Sarajevu, Zagrebu… propali „strikovi“ studenti a danas po državicama bivše nam domovine tatini, tetkini, ujakovi, kumovi, dajidžini, amidžini i podobnih roditelja sinovi. Ostali spavaju. Budni su davno preko granice otišli. Još nije kasno. Spašavaj se ko može.