(nastavak)

…Mislim da sam u opisivanju kuhinje bila previše subjektivna. Pomenula sam većinom stvari koje se meni svidjaju i tako dala nerealnu sliku njihove gastronomije.

Šta nisam rekla?

Nisam rekla da ima dosta mesa, riže. Meso je pretežno ovčje, mada ima i govedjeg. Poznat je njihov kebab. U restoranima, sa rižom služe crveni pasulj, gulaš od mesa ili kuvanu bornaiju, sa crvenim sosom, nešto kao i kada mi zakuvamo, tj. zapržimo pasulj.

Jedna sličnost koju sam vidjela sa Libanom je da uvijek dobijete razne vrste salata džabe: od svježe (miješane salate) do turšije (šargarepe, karfiola, paprike…), onda, recimo, tanjir rezane svježe paprike sa peršunom, pa onda masline – i to sve za ‘dž’. Kuća većinom časti i potaž (od leblebija je odličan) ili supu.

Eto, kod njih kuća časti a kod nas je to nekada bilo, a sada skoro pa izumrlo. Kod nas jedino pošteni seljaci časte putnike namjernike i planinare, dijele sve sto imaju.

Interesantno je da i za doručak možete dobiti čorbu, koju možete jesti sa sve medom i nekom vrstom mlijeka (ova dva sostojka dodju na istom tanjiru). Pošto ne jedem mliječne proizvode, ne mogu vam reći koji je ukus, ali definitivno ih  ima i (pre)više.

Hrana koja se služi na ulicama je većinom falafe ili kebab. Možete vidjeti kako svježe meso visi obješeno na kuke i tako slobodno “leprša” na svježem vazduhu (ovo vidjeno u dijelu oko grada Akre).

Takodje se na svakom ćošku služi čaj, crni većinom, koji je, po mom mišljenju, dosta sladak. Svaki grad ima svog specijalnog uličnog prodavca čaja: probala sam ga, ali pošto nisam neki poznavalac ovog napitka, učinjelo mi se da su svi jednako preslatki.

Naravno, neizbježan napitak koji se služi je i kafa, mada sam primjetila da uz ručak lokano stanovništvo konzumira i jogurt ili mlijeko. Kafa se većinom služi u malim šoljicama ili kao i kod nas, odnosno u Bosni, dobijete džezvu i malu šoljicu i sipate po želji. Uz kafu većnom služe i neki slatkiš, moze biti lokum, kadaif i slično.

E, sada, krivac za početak i nastavak mog pisanja mi je rekao da mu je kurdski kolega novinar rekao da ono što mi zovemo turkska kafa je, ustvari ,kurdska! E, pa, ne znam šta da kažem… Ovdje, u kafićima i restoranima u kojima sam bila uvjek su me pitali da li ću tursku kafu il’ neku drugu, tipa espreso…

Pitala sam i našeg vozača šta misli o ovoj temi, a odgovor je bio da se većinom radi ili o turskojili arapskoj kafi. Kako god se zvala, moram priznati da je odlična, ali i da je skupa. Recimo, na Citadeli šoljica kafe je 3000 IQD, što je nešto oko 2,4 USD.

Imaju jedan čudan i skup običaj: kada su me poslužili kaficom, donijelu su zdjelu raznih smjemki i košpica, i bocu vode, i sve naplatili – jeo ne jeo. Tako da me doživljaj ispijanja kafice ispod bedema Citadele s pogledom na Bazar koštao oko 5.5 USD (nije loše kada izbora nemate.

Kad sam kod parica, evo jedne zanimljivosti. Vrlo je vjerovatno da nećete dobiti tačan kusur jer nemaju novčanice u manjim apoenima. Najmanja novčanica je 250 IQD, (500 IQD, 1000, 5000, 10.000, 25.000 i 50.000) dinara, tako da ako je vaš račun recimo 4300 IQD, biće zaokružen na 4500 ili, ako nešto košta 400 IQD. moraćete da date 500 i da ostanete bez kusura.

Ovo mi se nije nigdje dešavalo, čak ni u mojoj prelijepoj Africi.

I da, uopšte nemaju kovanice, tj. kovani metalni novac. Rečeno mi je da su ove novčanice u upotrebi od 2003. godine. Prve godine postojala je i novčanica od 50 IQD, ali se kukavica nedje izgubula.

Nešto malo o saobraćaju-transportu-sigurnosti…

U čitavom Kurdistanu nema železnice. Nema ni metroa (tako da, Beograde, nisi jedini glavni grad bez metroa), ni tramvaja, samo taxista. Taxi nije skup, nešto oko 3-5 USD, za vožnje u gradu.Ne koristim puno taksi, jer je bilo nekih incidenata ukoliko je putnik ženskog pola i nije iz Kurdistana, pa rekoh da se držim našeg vozaca. 😉

Vozači su jako smireni, čini mi se da je za ovih 15-tak dana samo jedna osoba upotrijebila sirenu. Kao i svuda, saobraćajna gužva zavisi od dijela grada i vremenskog intervala. Kroz novi dio Erbila ide veliki bulevar, 4-5 traka, i ako nema gužve primjećujem da ljudi voze po sredini 2 trake tj. Linije.

Pješaka ima malo. U elitnijim krajevima, nešto k’o u Libanu, nisam vidjela skoro pa nikoga da šeta. Većinom svi vole da se voze i da se parkiraju baš ispred te kafane, te prodavnice, kao nekada u sretno doba u Podgorici kada nije bilo toliko kola.

I vijest dana : Danas sam čak vidjela jednog biciklistu!!!

Saobraćajne policije ima većinom na nekoj vrsti “check point”. Parking se u gradu, na ulici, nigdje ne naplaćuje, osim u odredjenim garažama. Nema potrebe da kažem da je gorivo “dž”, nešto izmedju 40-50 centi po litru.

Kurdi, kao što sam rekla, vole da se pokažu, kao i naši Podgoričani, pa su kola većinom marke Toyota, Nissan… I, naravno, džipovi su na cijeni.

Što se tiče sigurnosti, iako upravo ovih dana ima tenzija (čuli ste za dešavanja iz medija), do sada sam se osjecala veoma sigurno. Imaju neku vrstu tajne službe, koja prati sva kretanja čak i običnog stanovništva. Tako da, recimo, ukoliko želite da promijenite mjesto stanovanja, morate prvo da dobijete odobenje od ove sluzbe. Ako želite da registrujete firmu ili organizaciju, isti je postupak. Na taj način uspijevaju da održe sigurnost u Kurdistan regiji u Iraku.

Eto toliko u ovom nastavku, a u sledećem obećavam nešto o ćilimima ili kilimima, turizmu i ko zna šta još ubacim…

Do čitanja i hvala onom ko je pročitao do kraja. Ko nije, razumijem ga… Dugačko je, brate 😉.