Na um pade mi jedna priča koju sam čuo od kolege Vlada dok sam silom prilika i ja robijao u bjelopoljskom istražnom zatvoru daleke 1994. Ne bih, ali veselijih tema trenutno nemam.

Helem, duge zimske noći, svjetlo nam gase u 21 čas a pričati se može i u mraku.

„Viđite ljuđi, ima’ sam ujaka kome je tada bilo preko šeset godina. ‘Oće da se razvede od ujne,“ kroz smijeh će Vlado pa nastavi: „Đeca odrasla, ima i unučad, ali đavo ga spopa i nema druge priče do te. Sva familija zatečena, niko neće da povjeruje u njegove riječi ali kako vrijeme prolazi viđimo da je stvar jako ozbiljna i da je vrag odnio šalu. Pričaju sa njim braća, sestre i ostala rodbina, ali uzalud. Samo ponavlja – nema više, gotovo je, moram i nema druge. Veli meni majka, idi ti sine pa popričaj sa njim dako tebi reče što je po srijedi. I tako, odem ja kod njega, rakiju po rakiju i počnem ga polako ispitivati, ka’ isljednik.

Ujko, što je razlog, je li ti poštena, da te ne vara?

Jeste Vlado, poštena ka’ sunce žarko, nema joj ravne na Cetinju.

Kakva je kuvarica i kako te drži, pričaj mi.

Prvoklasna kuvarica, samo takva domaćica, drži me ka’ malo vode na dlanu, dijete.

Pa što je onda, pričaj mi.

Ma ne mogu, nije za priču. Neću o tome.

Navalio ja ka’ lud da saznam što je. Saletio ga, ne dam mu oka otvorit’. U jedan vakat kad mu dosadi i viđe da nema kud zavika – nije mi vatrena, sine Vlado, eto što je jadan ne bio,“ smijući se kao manijak završi Vlado sjećanje.

***

E, danas je ogromna većina naroda i te kako vatrena. Organizirano ih pale kako političke tako i vjerske vođe. Frigidne moraš svijećom u sred dana tražiti. Kamo lijepe sreće da je u ovom uspaljenom vaktu i zemanu živio Vladov ujak i ujna. Sigurno se nikada ne bi razveli. Muka sa potencijom.