Autorica: Sandra Kasunić

“Kako bi svi ljudi zaista mogli uživati u svojim ljudskim pravima, a pogotovo realizirati materijalna prava, prethodno treba doći do redistribucije društvenog bogatstva te uspostave političkih sustava usmjerenih na društvenu i ekonomsku pravdu. Daljnje prepreke predstavljaju i nepostojeća demokracija u sferi privrede kao i korporativna (ne)odgovornost u pridržavanju kodificiranih ljudskih prava dogovorenih na globalnoj razini.”

Proslava 40. godišnjice donošenja Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, Ujedinjeni narodi, New York, 8. prosinca 1988. (izvor: United Nations Photo @ Flickr prema Creative Commons licenci)

Sedamdeset i jednu godinu nakon ratifikacije UN-ove Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, prve kodifikacije ljudskih prava iz 1948. godine, kojom je propisan suvremeni globalni standard zaštite ljudskih prava, ne samo da se i dalje borimo za njihovu realizaciju, nego i protiv njihova urušavanja. U tih sedam decenija odvijala su se masovna i eklatantna, kao i suptilnija kršenja ljudskih prava, koja se stoga nerijetko proglašavaju smokvinim listom vladajućih.

Uz građanska i politička, takozvana negativna prava – kao što su pravo na život, slobodu kretanja ili udruživanja, ljudska prava obuhvaćaju i takozvana pozitivna, odnosno socioekonomska i kulturna prava, poput prava na besplatno obrazovanje, rad, socijalnu sigurnost, zaštitu od nezaposlenosti ili učešće u kulturnom životu. Međutim, za razliku od negativnih, pozitivna ljudska prava – iz kojih bismo trebali crpiti materijalna prava – u velikoj mjeri ovise o implementaciji kroz državne politike usmjerene na osiguravanje sredstava za njihovu realizaciju. Dakle, kod pozitivnih prava problem je taj da, primjera radi, pravo svakoga na socijalno osiguranje, bez odgovarajućeg državnog sustava socijalne sigurnosti, biva mrtvo slovo na papiru.

Međunarodni instrumenti zaštite ljudskih prava, kao što je UN-ov Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima te onaj o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima, oba iz 1966. godine, ili instrumenti Vijeća Europe kao što su Europska konvencija o ljudskim pravima iz 1950. te revidirana Europska socijalna povelja iz 1996. godine (kojoj Hrvatska još nije niti pristupila), detaljnije propisuju standard ljudskih prava te kroz određivanje mehanizama izvršenja i pravnih lijekova čine ta prava utuživim. Međutim, razdvajanje građanskih i političkih te socioekonomskih ljudskih prava u različite konvencije te određivanje različitih mehanizama čini vidljivom i (uglavnom ideološku) distinkciju između tih različitih kategorija prava. Socioekonomskim pravima upravo manjkaju odgovarajući mehanizmi izvršenja kojima bi bila ostvariva i u praksi. Međunarodna zajednica pokušala je reagirati na tu distinkciju putem usvajanja Bečke deklaracije i programa djelovanja[1] početkom devedesetih, potvrdivši da su:

„[s]va ljudska prava (…) opća, nedjeljiva, međusobno ovisna i povezana. Međunarodna zajednica mora ljudska prava razmatrati globalno, na pravedan i jednak način, pod jednakim uvjetima i s jednakim naglascima. Iako se važnost nacionalnih i regionalnih posebnosti te povijesne, kulturne i vjerske razlike moraju uzeti u obzir, države imaju dužnost, bez obzira na njihove političke, gospodarske i kulturne sustave, promicati i štititi sva ljudska prava i temeljne slobode.“[2]

No, vrijeme je ubrzo pokazalo da je Bečka deklaracija upravo bila samo to – deklaratorne naravi, dodatku naziva „program djelovanja“ unatoč. Time dolazimo i do možda najvećeg sustavnog problema međunarodnog okvira zaštite ljudskih prava[3], a to je neuravnoteženost između pojedinih ljudskih prava, uzrokovana inherentnom ideološkom kontradikcijom.

Naime, kako bi svi ljudi zaista mogli uživati u svojim ljudskim pravima, a pogotovo realizirati materijalna prava, prethodno treba doći do redistribucije društvenog bogatstva te uspostave političkih sustava usmjerenih na društvenu i ekonomsku pravdu. Daljnje prepreke predstavljaju i nepostojeća demokracija u sferi privrede kao i korporativna (ne)odgovornost u pridržavanju kodificiranih ljudskih prava dogovorenih na globalnoj razini.

Ne samo da ljudska prava u velikoj mjeri reguliraju odnos nacionalnih država prema građankama i građanima, nego je zbog logike ljudskopravaških instrumenata, te osobito zbog izostanka supstancijalne globalne suradnje i solidarnosti, i njihova implementacija vezana uz nacionalne države. Potonje u praksi dovodi u pitanje univerzalnost ljudskih prava, što danas dobro vidimo na primjeru izbjeglica podvrgnutih ozbiljnim kršenju prava, push-backovima (potiskivanjima) ili paljbi iz vatrenog oružja na našim granicama, za što nitko ne odgovara.

U skupinu posebno ranjivih i de facto obespravljenih spadaju i osobe bez državljanstva. Nadalje, posebno ranjivim skupinama svakako pripadaju i osiromašeni ljudi s globalnog Juga, koji svoj rad moraju nuditi na tržištu po minimalnim cijenama, a napose oni koji su pritom pripadnici skupina osoba s mentalnim i/ili fizičkim teškoćama ili etničkih, seksualnih, vjerskih, rodnih ili drugih manjina. Upravo bi tim ljudima pravna i društvena zaštita bila najbitnija, jer najčešće bivaju žrtve izrabljivanja i raznih oblika nasilja, uključujući i (pogotovo) sistemsko nasilje.

S druge strane, budući da se obveze koje proizlaze iz ljudskih prava ne odnose na privredu, u čitavoj ekonomskoj sferi društva ona se, ako uopće, spominju periferno. To se odnosi ponajprije na socioekonomska prava, iako privreda itekako krši i građanska te politička prava. Primjeri za to su urušavanje tvornice Rana Plaza u Savaru, u Bangladešu, u aprilu 2014. godine ili naftna katastrofa u delti Nigera koja se odvijala decenijama. Međunarodna zajednica odnedavno se bavi i pitanjem kako držati transnacionalne korporacije poput Shella, Amazona, ZARA-e itd. odgovornima u svijetu koji je uređen kroz nacionalne države. Naime, iz niza primjera evidentno je da globalni kapitalizam, unatoč naporima da nas uvjeri u suprotno, nikako da se razvije u sustav koji bi pridonio boljitku globalne radničke klase.

Moć i pohlepa povezane s akumulacijom kapitala utječu i na vlade koje provođenjem politika i zakonodavstva u korist kapitala rade na štetu ljudi koji su ih izabrali. Između ostalog, to proizlazi iz trenutnog modela svjetskog trgovanja, koji je izrazito kompetitivan i usmjeren na snižavanje troškova kroz eksploataciju radnica i radnika te, napose na globalnom Jugu, katastrofalne radne uvjete. Usto, taj se model temelji na dehumanizirajućoj opresiji, modernim oblicima robovlasništva, trgovanju ljudima, ekstremno niskim plaćama te prekarnim i po život nesigurnim radnim mjestima. Daljnji problem transnacionalnih korporacija manjak je ili potpuna odsutnost poveznica s nacionalnim pravnim i poreznim sustavima, što dovodi do nedovoljne zaštite radnika i radnika te u nekim slučajevima, primjerice kada su u pitanju naftne korporacije, stanovništva općenito i okoliša.

Tradicionalni sustav međunarodnog prava ne predviđa kažnjavanje transnacionalnih korporacija zbog kršenja ljudskih i radničkih prava jer u njemu nije predviđeno prekršitelje ljudskih prava držati odgovornima van nacionalnih granica i okvira, što unutar globalnog kapitalističkog poretka nerijetko stvara bespravni vakuum u kojem su radnice i radnici praktički lišeni svojih prava i dostojanstva.

Stvarna realizacija ideala ljudskih prava zahtijeva sasvim drugačiji političko-društveni poredak, a ne isključivi rad na unapređenju pravnih okvira i reformama. Uzimajući u obzir da smo prilično daleko od progresivnijih i avangardnijih sustava, čini se bitnim uključiti u raspravu i rad na kreiranju instrumenta koji bi mogao ublažiti trenutni jaz u odgovornostima te pomoći u borbi protiv korporativne nekažnjivosti. Potencijalni korak ka takvom instrumentu čini odluka Vijeća za ljudska prava UN-a iz juna 2014. godine o osnivanju međuvladine radne skupine UN-a za izradu međunarodno pravno obvezujućeg instrumenta za transnacionalne korporacije i druga poduzeća s ciljem regulacije transnacionalnih korporativnih i drugih privrednih aktivnosti u pogledu ljudskih prava.

Cilj tog obvezujućeg ugovora je osigurati da poduzeća budu u punoj mjeri odgovorna za zaštitu, kao i za kršenje ljudskih prava te kriminalno djelovanje protiv okoliša, a razlikovao bi se od postojećih vodećih načela UN-a na području poslovanja i ljudskih prava time što bi sadržavao odgovarajuće mehanizme i bio utuživ. Pregovori o izradi i sadržaju u zadivljujuće participativnom procesu za UN, ovom su godinom ušli u peti krug tijekom kojeg će biti presudno osigurati radničke interese i prava u sklopu postojećih globalnih lanaca vrijednosti. Nadalje, dokument bi trebao sadržavati i specifične mehanizme krucijalne za provedbu radničkih standarda kao condicio sine qua non pri adresiranju eklatantnih nejednakosti između visoko privilegiranih prava ekonomskih elita te u usporedbu s time inferiornijih ljudskih i radničkih prava naroda.

U kontekstu aktualne globalne ekonomije i njezina odnosa prema kodificiranim ljudskim pravima, pravno obvezujući dokument bi zaista značio pomak ka većoj pravnoj zaštiti globalne radničke klase. Pritom je inzistiranje na vladavini prava i izgradnji iste uz istovremeno ignoriranje i/ili negiranje potrebe za radom na uspostavi društvene i ekonomske pravde – farsa. Uzimajući u obzir da su korporacije, napose one transnacionalne, akumulacijom kapitala došle do pozicija moći s kojih rade na zaštiti svojih interesa i pozicija, uglavnom kroz lobiranje, korupciju i plaćanje mita, koje su kao skup aktivnosti u ljudskopravaškom žargonu poznati pod krovnim pojmom corporate capture[4], čini se neproduktivnim ozbiljno raspravljati o nužnosti izgradnje vladavine prava dok istu u postojećem sistemu zapravo nije moguće garantirati. Naime, većina vlada, pa tako i javnih institucija, kroz uplitanje interesa ekonomskih elita uvelike je usmjerena na očuvanje kapitalističkog poretka, pod krinkom osiguravanja rasta privrede i otvaranja radnih mjesta.

Problem je upravo to da politike ljudskih prava ne mogu ublažiti sve posljedice kapitalističkog uređenja društva i ekonomije. Pritom se rijetke stručnjakinje i stručnjaci za ljudska prava bave ozbiljnim istraživanjem te problematiziranjem odnosa ljudskih prava i globalnog kapitalizma, materijalne podloge ideologije slobodnog tržišta i kreiranja sve većih nejednakosti.

Međutim, odavno su prošla vremena kada se radnička klasa borila za svoja prava u svrhu kreiranja štita protiv državne represije. U međuvremenu je došlo i do promjene oblika borbe za realizaciju prava – ljudskopravaši su odbacili uporabu društvenog pritiska kao sredstva u borbi za pravdu te su umjesto toga odabrali inzistiranje na mehanizmima međunarodnog prava i strategiji prozivanja kršitelja prava kao adekvatnim sredstvima. Ova transformacija politike prava odvijala se paralelno uz urušavanje socijalnih država i raspad socijalističkih republika. Zanimljiva je u tom kontekstu i statistika o promjenama u uporabi pojmova socijalizam i ljudska prava do kraja 20. stoljeća i početka 21. stoljeća. Naime, pojam socijalizam uvjerljivo je češće korišten od pojma ljudskih prava do kraja 20. stoljeća, točnije do 1992. godine, kad je korištenje pojma socijalizam palo, a fraze ljudska prava poraslo.

Statistika o promjenama u uporabi pojmova socijalizam i ljudska prava do kraja 20. stoljeća i početka 21. stoljeća (izvor)

Ova jezična promjena nedvojbeno korelira s raspadom socijalističkog svijeta i početkom proglašavanja ere ljudskih prava[5] – i neoliberalizma. U trenutku kada je potonji uzeo zamah bilo je već prekasno pozabaviti se, primjerice, time kako ljudska prava uopće mogu koegzistirati s neoliberalizmom, ako se ljudskopravaški principi temelje na egalitarnosti i pravednosti za sva ljudska bića bez obzira na njihov spol, rod, dob, etničku pripadnost, religiju ili seksualnu orijentaciju, dok neoliberalizam, između ostalog, stremi ka potpunoj privatizaciji funkcija socijalne države te rekonstrukciji odnosa države i ekonomije u korist deregulacije tržišta kapitala. Nestankom socijalizma, počeli su nestajati i humaniji oblici kapitalizma te je krenulo urušavanje socijalne države – upravo one koja je napose ključan temelj za implementaciju socioekonomskih, ali i građanskih i političkih ljudskih prava. Imajući to u vidu, ljevica s pravom postavlja kritička pitanja, ustrajući u promišljanju fokusa ljudskih prava na individualizam, zaštitu ugovora i privatne imovine jer će bez odgovora na njih teško biti moguće usmjeriti politike ka uspostavi ekonomske pravde.

Kako bi se osiguralo da ove teme dođu na dnevni red, lijevi politički akteri i akterke u daleko se većem obimu trebaju posvetiti zbivanjima na međunarodnoj razini – gdje ih dosad gotovo pa nema – i aktivno sudjelovati u njima, ne samo objašnjavanjem zašto ljudska prava nisu dovoljna, nego konkretnim prijedlozima i znanjima o tome kojim sredstvima urediti svijet na pravedniji način. Naime, unatoč rastućem broju političkih kandidatkinja i kandidata koji se zalažu za demokratski socijalizam, trenutna globalna situacija sve više liči na svijet u kojemu realni socijalizam nikada nije postojao, i nije samim svojim postojanjem tjerao kapitalističke države na humanije politike, kako bi pokazale i dokazale superiornost nad socijalističkim svijetom. Naravno, socijalističko društveno uređenje ne može biti alibi za zapostavljanje i kršenje ljudskih prava, ali isto tako ljudska prava ne mogu niti smiju služiti kao izgovor ili pak paravan za ukidanje materijalne i društvene jednakosti.

Bilješke:

[1] Bečka deklaracija i program djelovanja, usvojeni su na Svjetskoj konferenciji o ljudskim pravima u Beču, 14. – 25. juna 1993. godine, potvrđeni na 48. zasjedanju Generalne skupštine Ujedinjenih naroda, 1993. godine (rezolucija 48/121) https://www.crnakutija.babe.hr/attach/_b/becka_deklaracija_i_program_djelovanja.pdf

[2] Ibid, paragraf 5.

[3] Bez sumnje, manjak kolektivnosti u suvremenom konceptu ljudskih prava na globalnoj razini također predstavlja prepreku uspostavi društvene pravde. Razlog tome je što koncept koji prenaglašava prava pojedinaca negira njihovu egzistenciju u zajednicama, recipročnu odgovornost pojedinaca i zajednice, kao i međugeneracijsku odgovornost te solidarnost.

[4] Pojam corporate capture može se definirati kao skup sredstava kojima ekonomske elite potkopavaju realizaciju ljudskih prava i očuvanje okoliša, nepravilno utječući na domaću i/ili međunarodnu politiku te javne institucije i funkcije. https://www.escr-net.org/corporateaccountability/corporatecapture

[5] Uz Fukuyamino proglašavanje kraja historije, raspadom realsocijalizma proglašena je „era ljudskih prava“, što treba signalizirati navodni kraj ideološke podijeljenosti svijeta te označiti ljudska prava kao najvišu vrijednost moderne i napredne civilizacije.

Slobodni Filozofski