Drago je bio legenda i zaštitni znak bjelopoljske čaršije šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga vijeka. Pravilnih crta lica, bijele kovrdžave kose, visok, miroljubiv, iako je imao problema sa govorom, sklon šali. Momkovao do kraja života. Živio je sa majkom u samom centru grada u dvospratnoj zelenoj kući sa velikom avlijom punom cvijeća i baščom u kojoj je bilo više stabala različitog voća.

Imao je i brata Gulu, poznatog jugoslovenskog glumca koji je u više navrata bezuspješno pokušavao da njega i majku Daru preseli  kod sebe u Beograd. Čini mi se da niko na bijelom svijetu ne može voljeti više svoj grad od bjelopoljskih staročaršijana. Takav je bio i naš Drago. Odlučio je da ostane i smrt dočeka u voljenom Akovu.

Iako je bio u zrelim godinama, poput kakvog djeteta radovao se svakom novokupljenom autu kada bi ih vlasnici dovezli u naš grad. Znao je napamet svaku registarsku tablicu i ime vlasnika vozila. Zato bi odbolovao svaku srušenu kuću i dućan u čaršiji. Išao bi i izjavljivao saučešće vlasnicima takvih objekata. Govorio bi – ruše mi djetinjstvo i brišu sjećanje.

Dok je tetka Dara bila živa, ona je vodila brigu o kući i sinu, ali poslije njene smrti Drago je ostao sam.

i, tako, jedne jesenje noći, poslije odgledanog filma u bioskopu, znajući da Drago rano liježe i rano ustaje, upadoše mangupi u njegove kruške. Iako je već bio zaspao, probudi ga galama i lupa po bašči. Onako bunovan iz sna otvori pendžer i povika:

„Kkko ttoo bbbere mmoje kkrušške?“

„Niko Drago niko,“ odgovoriše mangupi i nastaviše da beru.

„Dddoobbro kkaad je nniko,“ odgovori Drago i vrati se u krevet. Poslije određenog vremena shvati da su ga odradili, skoči, uze sjekiru, izleće u bašču i otjera “lopove“ sa drveta.

***

I mi smo imali majku Jugoslaviju i nama je umrla majka i mi smo ostali sami. I mi poput Draga volimo rodnu grudu i hoćemo da umremo ondje gdje smo se rodili. I nama decenijama lopovi razno-raznim aferama, snimcima, kovertama… upadaju u “kruške“, a mi se pravimo ludi i spavamo.

I kada se, s vremena na vrijeme, probudimo i u bunilu upitamo – ko to bere naše kruške, odgovore nam – niko, niko.

Sve dok se ne razhavizamo i ne shvatimo da su nas lopovi odradili i ne skočimo iz kreveta, uzmemo olovke u ruke i masovno ne izletimo na biračka mjesta i iskrižamo glasačke listiće i na taj način ih učinimo ništavnim, bit će nam – niko, niko.

Dobro kad je niko.

“Ko ti je reka’ da dođeš na Konik?“

Niko!