Arktički grad Longjirbijen u norveškom arhipelagu Svalbard preduzeo je neke neobične pravne korake kako bi zabranio smrt.

Naime, od 1950. apsolutno je protivzakonito umrijeti u tome gradu. Čak i ako ste tamo živjeli cijeli život, u slučaju dijagnoze teške i smrtonosne bolesti biće vam organizovan prevoz sa ostrva i svoje poslednje dane moraćete da provedete negdje drugdje.

U slučaju iznenadne smrti, što se rijetko događa zbog velikog praćenja zdravlja, tijelo se brzinski prevozi negdje drugdje, gdje će biti i sahranjeno.

Sredinom prošlog vijeka otkriveno je da se tijela sahranjena na lokalnom groblju ne raspadaju već dugotrajno smrzavaju u zemlji, zahvaljujući permafrostu tj. stalno smrznutom tlu.

Kao rezultat toga, smrtonosni virusi zarobljeni u tijelu preminulog mogu preživjeti, ali i zaraziti ostatak ljudi usled topljenja permafrosta.

Zakon koji je zabranio smrt nije jedina neobičajenost Longjirbijena, koji se nalazi na pola puta između norveške obale i sjevernog pola.

Među stanovnicima grada nema starosjedelaca, a iako u gradu žive porodice koje su tu već nekoliko generacija, većina ljudi se ne zadržava tamo. Najraniji stanovnici bili su rudari uglja, po čijem je pronalasku i grad osnovan.

Kako nema velike tradicije života u gradu, nije došlo ni do imenovanja ulica, već se služe praktičnošću – ulice imaju samo brojeve.

U Longjirbijenu od kraja oktobra do sredine marta vlada potpuni mrak, poznat i kao polarna noć. Zbog toga je ovo mjesto i turistička atrakcija, jer je odlično za razgledavanje fenomena aurore borealis.

Za razliku od polarne svjetlosti, u gradu teško da ćete vidjeti mačku. Ne drže ih kao kućne ljubimce, a nema ni divljih mačaka. Razlog nije antipatija prema tim životinjama, već veliki broj arktičkih ptica čije je stanište Svalbard. Da ne bi ugrozile njihove živote, vlasti su zabranile držanje mačaka.