U samo par dana navršile su se dvije godišnjice strašnh zločina u Crnoj Gori za koje nema odgovornih. Prva je deportacija BiH izbjeglica, najveći ratni zločin u novijoj istoriji Crne Gore. Za taj ratni zločin nesumnjiva je komandna odgovornost tadašnjeg premijera i današnjeg predsjednika države Mila Đukanovića.

27 godina je prošlo od njega a niko nije odgovarao.

Prije 15 godina ubijen je Duško Jovanović, glavni i odgovorni urednik dnevnog lista „Dan“. I taj zločin je ostao nerasvijetljen. Osuđen je Damir Mandić, saučesnici i, prije svega, nalogodavci, ostali su neotkriveni i neprocesuirani.

Deportacija BiH izbjeglica se desila na početku ratova u bivšoj Jugoslaviji. Tada je, kao i danas, aktuelna i nepromijenjena vlast bila saučesnik Srbije u ratnim pohodima, manjine je prikazivala kao arhineprijatelje srpstva i države, te su deportacija i ostali zločini nad manjinama bio logičan slijed stvari. To je bila tadašnja državna politika, čiji su najistaknutiji eksponenti bili Momir Bulatović i Milo Đukanović.

Duško Jovanović je ubijen zbog pisanja dnevnog lista čiji je bio glavni i odgovorni urednik – to je bar svima jasno. Pored ostalog, „Dan“ se najviše bavio tada najunosnijom „privrednom granom“ u Crnoj Gori, švercom cigareta. Od tog „privređivanja“, svi znaju, sem tužilaštvo i sudstvo, da se osim u državnu kasu veliki dio novca slivao u privatne džepove, prije svega porodice Đukanović i njima bliskih osoba. Kako se radilo o „biznisu“ vrijednom stotine miliona eura, Jovanović je morao biti ućutkan. Hicima.

Od profita iz tog posla dobili smo „Solanu“ i Barovića, „Prvu banku“ i Aca Đukanovića, „Pomorski saobraćaj“ i braću Ban…, ali i serije nerasvjetljenih ubistava.

Sjeća li se još ko ubistava Gorana Žugića, Baje Sekulića, Belog Raspopovića…?

Ovih dana je bilo još godišnjica, kao npr. ona kada je aktivista DPS-a, u vrijeme „izbora“, prijetnjom i unošenjem lica kroz prozor automobila grmio na aktiviste opozicionih partija: „Ko ti je reka’ da dođeš na Konik?  Pitam te, ko ti je reka’ da dođeš na Konik?“

…

Prije dva dana su TV „Vijesti“ prikazali dokumentarni film „Koverat“. Čak bi i u nekoj latinoameričkoj diktaturi, poslije prikazivanja tako očiglednih dokaza o korupciji i krađi izbora,  tužilac morao da reaguje. Ili podnese ostavku. Ali svaka latinoamerička diktatura može biti uzor našoj „demokratiji“ i „institucijama“. Uz to, nijedna nije trajala čak 30 godina.

…

Predsjednik nelegitimne Skupštine Crne Gore, formirane na neregularnim i pokradenim izborima, održao je bukvicu ambasadorima EU i šefu Kancelarije EU u Crnoj Gori, Aivu Oravu. I neka je, kada mu dozvoljavaju i kada mu može biti. Naveo je da Crna Gora predstavlja dodatnu vrijednost, dio sistema evropskih vrijednosti, pohvalio se na reforme i ostvarene rezultate…

Ako su Koverat, korupcija, potpuna zarobljenost institucija, opšta pljačka i krađa izbora – evropska vrijednost, onda je bio u pravom društvu. Ako nije, onda…?

Osim što je na čelu neligitimne Skupštine, Brajović je bio lažni svjedok u sudskom postupku (slučaj Ramada), što ga čini nedostojnim da bude predsjednik Skupštine i nedostojnim da bude u društvu diplomata koji drže do sebe i svog ugleda.

…

Gost na proslavi Dana zavisnosti bio je bivši gradonačelnik i bivši nepismeni ministar prosvjete Stijepović, poznat po tremi pred gospodarem i kako stavlja izbornu kovertu u džep svog sakoa. Uprkos snimku i nepobitnim dokazima da je napravio teško krivično djelo, društvo su mu pravili najveći državni funkcioneri, na čelu sa predsjednikom države i Vlade. Što je najgore, tik pored njega su bili ministar pravde i predsjednica Vrhovnog suda Crne Gore, čuvena Vesna Medenica.

Da imaju imalo ličnog i profesionalnog kredibiliteta, zbog funkcija koje obavljuju, Pažin i Medenica bi demonstrativno napustile svečanost, smatrajući prisustvo Stijepovića ličnom uvredom i diskreditacijom.

…

Za par dana izaći će novi izvještaj Evropska komisije o nazadku Crne Gore. Koji će, možda, biti predstavljen i kao napredak?

Poslije afere „Snimak“ i obavezujućih preporuka Komisije da slučaj bude pravosudno i politički sankcionisan – koje nijesu ispunjenje, crnogorski građani sve manje vjeruju Briselu, počinju da sumnjaju u njegove dobre namjere ili bar moć da svoje preporuke sprovedu u dijelo. Vide da se Briselska administracija mijenja svake četiri godine, a Đukanović kao nosilac korupcije i krađe u Crnoj Gori je konstanta – duža i od samog postojanja EU.

Možda je i nadživi?

Siguran sam da nema euroskeptika u Crnoj Gori koji bi se radovao raspadu Evropske unije koliko Đukanović. A on im je partner kome frenetično aplaudiraju u Evropskom parlamentu i kojeg primaju na najvećem nivou, dok istovremeno njegov protivnike i borce protiv korupcije i za vladavinu prava primaju na zadnja vrata.