Kako vrijeme ide, više se ne sjećamo ni Doli Bel

Autor: Dragan Dragović

Fotokarikatura/PCNEN

Ljudi su bili potpuno zatečeni. Naročito: Milo, Brajović, Gvozdenović, Simović, Rajković, Milošević,… i  još neki drugi, pa su zato onako i reagovali: ishitreno, impulsivno, emotivno, neracionalno, pa čak i uplašeno. Tako se uglavnom ponašaju svi oni koji ne vladaju situacijom, a pritom su uvjereni da je SVE pod njihovom kontrolom.

A Di-Kej, od svega “opijivog” što je imao, imao je video snimak svoga školskog druga Miga – kako stavlja “onu kufertu sa parama” u gornji unutrašnji džep sakoa. Imao je i audio snimak svoga razgovora sa Miloševićem, koga je “navodio” na onu  komunikaciju, koja ga je (mnogi misle) i “koštala” zatvora; ali, reklo bi se, ipak,  da zatvor nije radi toga, nego prosto zato što nije bio više “njihov”. Sve ostalo, izgleda, što ima ( taj Di-Kej ) je isto ono što ima svaki običan čovjek u Crnoj Gori : a to je “sujma” o tome kako se “vrh vrha napunio ka’ brod”, i kako su, što se kaže, ti isti ” ojadili ovu državu”.

Ono što Di-Kej nesumnjivo ima, to su i neke “intimne” fotografije na kojima se on nalazi u društvu svojih ( bivših ) tzv. drugova, u nekim ( egzotičnim ) krajevima: San Trope, Majorka, Ibica …( mjesta iz mašte Di-Kejove i Migove zetske mladosti, iz šinobusa na relaciji Golubovci – Titograd i obrnuto). Lako je moguće da on ima i neke sumnjive bankarske transakcije – ako ta njegova  banka ima kolko – tolko sređenu dokumentaciju;  a teško da ima, sudeći po tome kako je Di-Kej poslovao. Jer, Di-Kej je davao uglavnom keš (kao donaciju uz proviziju od 2.5 % – pa naviše ), tako da se ti njegovi dokazi svode uglavnom na “povjerenje” ( tj. čisti blef ), i to, po principu onog Crnogorca koji je igrao poker sa engleskim lordovima, koji kad dobiju partiju ne pokazuju svoje karte, jer, što se kaže: “Lordovi, igraju poker  na povjerenje “. Pošto je izgubio gotovo sve pare, Crnogorac odjedanput počinje da dobija svaku partiju, a time i veliki novac. Na pitanje : KAKO ?! Pa, vrlo lako, kaže : Krenulo me povjerenje!

Uglavnom, Di-Keju nije “krenulo povjerenje” iz više razloga, a jedan je taj: što u Crnoj Gori nema lordova, a drugi, što je njegov momentum uveliko prošao. Taj momentum se zasnivao isključivo na mantri: “Bolje vi sami da priznate nego da ja iznosim dokaze”; a tih “dokaza” – kao što se vidi –  ima malo. Dokazi  tipa “plava sportska torba” (“Milo, sjećaš li se kad si bio kod mene u Mojanoviće, i kad sam ti da’ onu plavu Adidas torbu punu para” ), ili (” Brajoviću, sjećaš li se onoga našega razgovora u Kapital Investu”), ili (“Kume Brano, sjećaš li se kad sam ti da’ onih 200,000 eura – u kešu), ili (“Stankoviću, sjećaš  li se kad si primo mito od mafije”) ili, (“Simoviću, sjećaš li se odakle ti onaj stan u Beogradu”) ili (“Rajkoviću, bolje TI BI bilo da priznaš kako si Milu prebačio one pare, nego da ja iznosim dokaze”).

I tako, kad su se alavertili, i kada je taj “prvi talas – “Sjećaš  li se” –  prošao , “VRH” je odlučio  da potpuno ignoriše Kneževića (“dno-dna”), i da “taj slučaj” (kao što to obično biva u takvim situacijama ) prepusti Katniću i nadležnim institucijama: “da oni rade svoj posao”,  i to je, upravo ono, što Di- Keja  najviše pogađa. On je, prvo,  računao na “Milovu dobru volju “, a onda, kad je vidio da od toga nema vajde, okrenuo se bio ka Markoviću, i kad je vidio da ovome ni na kraj pameti nije da ide protiv Mila, na kraju se okrenuo ka Jovićeviću (crnogorskom Eliotu Nesu, koji – sa svoje sadašnje pozicije direktora jednog beogradskog hotela ) je jedini onaj “koji može da počisti Đukanoviće i njihovu kliku “.

Nesumnjivo najbolji crnogorski kolumnista Balša Brković, prije neki dan je napisao: “Da te molim, nemo’ mi pomagat”, i to je uputio Di-Keju. Zaboravio je Balša da doda (još jedan sočan) izraz, koji se primjenjuje kada ovi “pomagači” ipak krenu da “pomažu”, i kad (“zahvaljući” njima), sve otiđe u đavola. Tada se koristi ovaj drugi podgorički izraz, koji glasi: “E! Sad se mož’ posrat na to”.

Tako, moj Di-Keju, ako je ovaj “vrh” ojadio Crnu Goru, ni tebi, sigurno nije krivi dio u tome.  I ako od početka ponavljaš jedan te isti izraz: “Ko priznaje pola mu se prašta”,  i ta “polovina” –  što “pretekne” –  više će biti nego dovoljna da “zaglaviš” Spuž ( što bi rekli Jovićevićevi gosti iz hotela “Mažestik” u  Beogradu), i to pri bilo kojoj vladi koja će “sjutra”  doći da vlada Crnom Gorom.

P.S..

Sjećate se da je S. Milošević imao uzrečicu “Malo morgen “; ali, i ne samo on; naime, tako uglavnom misle i svi oni “Prvi” koji smatraju da to “morgen” bez njih nikada ne može doći! (isto, naravno misle i onaj Divanović, Pejovićka,”odiva ” za šeširom, onaj Sitov mali…i dr.  )

A kad je, ipak, za Miloševića došlo to “sjutra”, Tarazan je bio gradonačelnik Bijeloga Polja; jedan od “zapadnjaka” ga je pitao: “Da li imate problema sa imenom?!”  “Ma Neeee !, odgovorio jeTarzan: Nismo mi od istih Miloševića. ( A, tako će, naravno, reći i onaj Divanović …)