U vremenu kolektivne šizofrenije, kada nas svakodnevno bombardiraju razno-raznim aferama, kriminalnim obračunima, pljačkanjem širokih narodnih masa, eventualnim ratovima… smatram da ova momčina zaslužuje da se nađe u mom blogu.

Iako je rastao u vrijeme raspada ex-Jugoslavije, agresije i genocida, Mladen, sin Miškov, je poput limskog bisera. Uzalud su bili ultranacionalistički organizirani udari na njegov mentalni sklop, Mlađo je, zahvaljujući roditeljskom odgoju, izrastao u momčinu, građanske orijentacije. Ne umije mrziti. To je karakterna crta ljudi koji su rasli na obalama Lima. Od davnina su govorili Bjelopoljci: „Ko Lim voli, ja se njega ne bojim.“

Eh, ta momčina me jučer nazva telefonom u Sarajevo.

„Čika Ibrahime, dugo te nema, kada ćeš doći,“ pa gromoglasno se smijući dodade: „Samo još ovaj put!“

„Mladene, druže moj, ako je tako dolazim sutradan.“

„Tako je čika Ibrahime, vjeruj mi.“

I doista, sledećeg dana nađosmo se na obalama Lima.

„Čika Ibrahime, koliko je meni drugova reklo šta ću ja sa tobom. Znam li ja da si ti ovo i ono. Da ne nabrajam. Kada ih upitam poznajete li vi čovjeka, šute. Je li vam nešto nažao učinio, odgovor isti. Šaptači ‘uho na uho’ i dezinformacije nas ubiše.“

„Koliko je onih koji me ne mogu očima vidjeti, druže? Pričaj mi malo o njima.“

„Ooo, njih je mnogo više čika Ibrahime. Neću ti pričati o njima, nisu vrijedni pomena.“

„Mladene, druže moj, zato smo tu gdje smo. Oni koji su nas zavađali i ubijali devedesetih, isto to rade i sada. Samo na malo perfidniji način. Zapamti ovu narodnu mudrost: Ima prijatelja koji vode u propast, a ima i onih koji su privrženiji i bolji od brata! Pozitivno razmišljaj i raduj se životu druže. Gete je davno rekao; Vedrom se i svijet čini vedrim, Mladene.“

Hafiz Širazi:

„Ja sam bijedno zrno pšenice na putu

djevojke koju volim.

Ja, koji bijah

poput lava hrabar i ponosan,

sada sam malen slavuj u krošnjama,

koji tiho pjeva svoje ljubavne pjesme.“